” Ključ uspješne škole je red, kao i u životu.”
Draga gošća našeg portala je gđa. Ljilja Vokić koju zasigurno nije potrebno posebno predstavljati, osim najmlađim čitateljima. Profesorica hrvatskoga jezika i književnosti, bivša ministrica prosvjete i sporta, dugogodišnja ravnateljica VII. gimnazije u Zagrebu, istaknuta prosvjetarka koja je za svoj rad i zasluge u prosvjeti odlikovana Redom Danice hrvatske s likom Antuna Radića 1995. godine.
2010.godine, primila je nagradu za životno djelo, Nagrada Ivan Filipović za rad u srednjem školstvu.
Ovo je tek kratki sažetak njezinog profesionalnog djelovanja i nama je izuzetno drago što je gošća i sugovornica portala Siscia.
Za početak nam se predstavite, ono što možda nismo istaknuli u uvodu, a bilo bi zanimljivo našim čitateljima.
Rođena sam 20.lipnja 1948. godine u obitelji sa šestero djece u kojoj su radili i otac i majka. U takvoj mnogobrojnoj kršćanskoj obitelji, bilo je puno lakše koračati kroz život. Osnovnu školu i gimnaziju sam završila u Ljubuškom, a Filozofski fakultet u Zagrebu. Imam petero djece koji su već odrasli ljudi, naravno i supruga, dipl. pravnika koji je u mirovini, kao i ja.
Vi ste majka petero djece, te ujedno i profesorica. Kako ste podizali i odgajali svoju djecu? Što je to što ste im prenijeli i usadili kao temeljne vrijednosti koje su ponijeli u svijet?
Moram priznati da je djecu prije bilo puno lakše odgajati nego danas. Prvih dvoje kao da nisam ni imala, sve je išlo glatko, a kako su se vremena mijenjala, tako su se i oblici odgoja mijenjali. Uglavnom, redovno smo išli na misu, išli su na vjeronauk i onda kad se nije smjelo, ali ja se nisam nikad bojala. Jedino, moram priznati, kod zapošljavanja je bilo problema. Sva moja djeca su fakultetski obrazovana i danas su oni odrasli ljudi.
Svoj radni vijek započeli ste kao profesorica u gimnaziji u Ljubuškom, zatim ste preselili u Zagreb gdje ste, nakon rada u osnovnoj i srednjoj školi, dugo godina bili ravnateljica VII. Gimnazije.
Tu su školu pohađala djeca istaknutih javnih osoba koje nisu dijelile Vaše stavove i svjetonazor, ali su svoju djecu rado upisivali u „Vašu školu“. Učenici VII. Gimnazije bili su uspješni, postizali su briljantna postignuća i na svjetskoj razini.
Što je ključ uspješne škole?
Ključ uspješne škole je red, kao i u životu. Moja je definicija uvijek bila kako je Bog u svemu stvorenome ostavio red pa se zna kad sunce izlazi i kad zalazi, tako i ljudski život mora imati red, jer ako ga nema, nastaje kaos.
Nekad su se učenici znali i buniti, a poslije su bili beskrajno zahvalni i oni i njihovi roditelji. I da se razumijemo, nije bilo nikakve sile, ni prisile, nego hoćeš ili nećeš. I sto posto je bilo hoću. Zato je bilo uspješno. Bilo je tu teških dječjih sudbina na koje ravnatelj ne smije ostati gluh ni slijep, nego pokazati srce i razumijevanje. Jednom prilikom sam rekla da sam mnoge spasila iz mulja života samo strpljivošću i razumijevanjem. Ti ljudi su najzahvalniji. Najlakše je gurnut, ali pružiti ruku….e to košta.
Od 1994. do 1998. godine bili ste ministrica prosvjete i sporta. Osoba ste koja je 1996. do 1997. g. provela obrazovnu reintegraciju hrvatskog Podunavlja. Možete li nam opisati kako je sve to izgledalo?
Joj, to ne bih mogla ponoviti jer je bilo preteško. Trajalo je godinu dana uz brojne sastanke, susrete, prigovore i razgovore s predstavnicima srpske manjine i međunarodnim predstavnicima koji su, usput rečeno, držali njihovu stranu. Pri jednom razgovoru, trebalo se konkretno dogovoriti, oni su ponudili jedno, a ja sam rekla da može samo ovako kako sam rekla, na što su mi predstavnici međunarodne zajednice odali priznanje zbog brzine reakcije. Ja sam na to rekla: „Vi za novac, ja za domovinu, ja moram reagirati brže nego vi“. Na kraju sam bila presretna što je taj posao završen, recimo to, na opće zadovoljstvo. Kad smo otvarali prvu školu u Vukovaru, onda su mi učitelji srpske manjine pri ulasku u zbornicu, iako nisam bila sama, okrenuli leđa. Ja sam na to rekla: „Ne dajte se smetati, ako su vas tako odgojili. Ali, ako budete htjeli plaću u kunama, morat ćete se okrenuti.“
I tako, obrazovna reintegracija je kasnije potpuno zaživjela.
Za Vašega ministarskog mandata, djeca su dvije godine dobivala besplatne udžbenike. Također ste predlagali reformu srednjih škola i uvođenje izbornog dijela po uzoru na europsku praksu zbog preopterećenosti učenika. Još prije toga, tražili ste uvođenje devetogodišnjeg osnovnog obrazovanja. Te promjene tada nisu prošle. Što se nakon toga dogodilo?
Uvijek sam se zalagala za izbornost u nastavi. Dijete koje ide polagati ispit na glazbenoj ili likovnoj akademiji doista ne treba polagati matematiku na maturi, nego djeca već u 3.r. gimnazije moraju imati opće obrazovne predmete, ali i dio koji sami izaberu. Tako se razvijaju samostalne osobe.
Pokušala sam uvesti dvojni sustav koji sada žele uvesti u strukovne škole, ali nije zaživio jer su ravnatelji imali svoje radionice u školama i teško su prihvaćali suradnju s gospodarskim i obrtničkim komorama.
Što se tiče besplatnih udžbenika, smatram da je to tako od onda trebalo i ostati. 1996. godine je cijena udžbenika za učenike od prvog do osmog razreda bila 52 milijuna kuna za cijelu Hrvatsku, ali nekima to očito nije bilo po volji, mislim na koje kakve lobije, pa se to onda ukinulo i udžbenici su jako poskupjeli. 2003. godine, za ministra Primorca, koštali već 450 milijuna – isti udžbenici, istih autora, u istoj količini.
Ono što je važno reći je i to da sam uvela prvu alternativnu početnicu, zagovarala sam postojanje dvije početnice. Nema potrebe da ih je sedam ili osam. I iz drugih predmeta postojali su alternativni udžbenici, što se kasnije deformiralo u smislu broja.
Dogodio se to da su poslije mene neki ljudi na mjestu ministara prosvjete samo statirali ne poduzimajući ništa , a onda su za ministre obrazovanja došli liječnici. Na kraju sada imamo ministricu koja vrlo opasno eksperimentira s tuđom djecom.
Pitanje kurikularne reforme i danas je aktualna tema. Kakvo je Vaše mišljenje o tome? Hoćemo li u konačnici dobiti školu u kojoj će djeca biti rasterećena, bolje osposobljena i pripremljena za život, ali i kvalitetno obrazovana?
Volim citirati dr.sc. Mariju Selak, profesoricu na Filozofskom fakultetu, koja je rekla kako ministrica i neki roditelji misle da će djeca u školu ulaziti lagana kao perce, a iz nje izlaziti obrazovani kao Aristotel. Vide li oni koji zagovaraju kurikularnu reformu čija djeca dolaze iz svijeta s medaljama? Naša!! Ako je nova definicija škole „škola za život“, što smo mi radili do sada? U kakvu smo školu išli?
Francuska je zabranila uporabu mobitela i tableta u školama. Japan u osnovnoj školi nikad nije dopustio tablete, a mi odjednom u osnovnim školama imamo biznis s tabletima. Djeca u razvojnoj fazi trebaju riječ i čovjeka, a ne samoću nad tabletom. Osim toga, pogledajte koliko se manje lektire čita otkad je ona dostupna na internetu. Čita se kratki sadržaj, ali nema onih finih nijansi u opisu likova, ni psiholoških karakterizacija, ni međusobnih odnosa.
Govorimo o obrazovanju, no u školi, uz obrazovanje , mi i odgajamo djecu. U današnje vrijeme, uz zaposlene roditelje i koješta drugo, uloga odgoja se sve više prebacuje na institucije u kojima djeca svakodnevno borave. Uz vrtić, tu je ponajprije škola.
Vi ste uvijek isticali da ste vjernica, to svjedočite svojim životom i radom. Kod Vas se neprestano isprepliću vjera i profesija. Koliko Vam je to pomoglo da riješite mnoge složene životne i obiteljske situacije Vaših učenika ?
Pomoglo mi je jako. Naučeni ste da razumijete, naučeni ste sebedarju, a imate ispred sebe nekoga kome je to potrebno. Jedan austrijski učenjak je rekao kako obrazovati može onaj koji nešto zna, a odgajati onaj tko je netko. Stoga nastavnici moraju raditi na sebi i prema djeci biti takvi da ih se ne posrame kad oni odrastu. Nastavnici moraju biti svjesni da ostavljaju trag na mladim bićima pečatom svoje osobnosti.
U predavanju o odgoju u obitelji i zamkama modernog odgoja spomenuli ste izraz „nevidljiva djeca“. Tko su ta „nevidljiva djeca“, kako ih prepoznati i tko im može pomoći?
Nevidljiva djeca su danas, nažalost, vrlo brojna. Njihovi su roditelji krenuli za slavom i novcem, ne vide ih čak ni onda kad su kraj njih, jer su zauzeti poslom. Svaki dobar učitelj prepozna takvu djecu, vidi im se tuga u očima, usamljeni su.
Vi ste danas u mirovini, nakon više od 42 godine radnog staža.
Kako najčešće provodite vrijeme, kojim aktivnostima se bavite i što Vas najviše zaokuplja?
Pa moram priznati da mi je život šarolikiji nego dok sam radila. Bavim se unucima, volim šetati u Maksimiru, ići na Sljeme, osobito nedjeljom – na misu i ručak. Volim putovati od najbližih sela do najdaljih gradova. Članica sam Vijeća Hrvatske biskupske konferencije za život i obitelj, bila sam članica Druge sinode Zagrebačke nadbiskupije pa je i tamo bilo posla. U dva sam školska odbora. Nekad preko tjedna odem u Mariju Bistricu. Volim mir i tišinu. Odem u Hrvatsko zagorje, Podravinu. Tijekom ljeta sam u Hercegovini, u Ljubuškom. Ljubuški je od Međugorja udaljen 11 kilometara pa odem i tamo, a do mora je 20 km pa i tamo otputujem.
Znate, Ljubuški je smješten na najljepšem mjestu na svijetu. Do Splita sat vožnje, do Dubrovnika sat vožnje. Eto zato kažem da je na najljepšem mjestu na svijetu. No svatko najviše voli svoj zavičaj.
Meša Selimović kaže o svome zavičaju:
„Volio sam ga više nego majku jer mi je bio potpora u teškim trenucima života.“
Vratimo se na kraju našega razgovora prosvjeti i prosvjetarima. Što biste poručili svima onima koji poučavaju i odgajaju mladost naše zemlje? A što njihovim roditeljima?
Prvo i najvažnije je to da je biti učitelj najljepši poziv na svijetu. Učitelji moraju biti svjesni svoga poziva. Oni su oni koji usmjeravaju, određuju, formiraju, uče kako se voli, prašta, koji su tolerantni, ali i imaju svoj stav. Ja sam protiv dodvoravanja djeci i njihovim roditeljima, to mora biti zajednički posao.
Roditeljima bih poručila da cijene nastavnike, jer su oni ti koji vode brigu o njihovoj djeci kad njih nema i njihova su zamjena. Neka im uvijek pomažu usmjeravati vlastitu djecu na pravi put.
Foto: Novi List; srednja.hr, Pixabay.com, e-podravina