„Promjene dolaze kad su nužne“ pisao je početkom dvijetisućitih godina Alexander Bard.
Ovaj lucidni švedski umjetnik s doktoratima iz filozofije i ekonomije, među prvima je načeo temu promjene društvene paradigme, a dvadesetak godina kasnije činjenice nas navode na točnost njegovih previđanja. Hoće li svijet poslije koronavirusa biti isti i je li to tek početak ili kraj jednog razdoblja, kako je o tome u svojoj knjizi Točka preokreta govorio Malcolm Gladwell; naime razlika između 16 i 17 stupnjeva Celzijevih je gotovo neprimjetna, a između 1 i 0, i između 99 i 100 je ogromna, tu se već mijenjaju agregatna stanja, u prvom slučaju dolazimo do točke ledišta, a u drugom do točke isparavanja.
Pitanje jest je li ovo samo jedna u niza promjena i to baš ona koja je slomila ili gotovo slomila sustav? I koronavirus i nedavni zagrebački potres dovode nas i do preispitivanja odnosa centra i periferije. Biti u centru, biti u centru društvenih događanja, stanovati u centru grada, dočepati se centra moći, kupovati u šoping-centru i općenito fascinacija centrom dobiva nova obilježja. Šveđanin s početka ove priče rekao bi da iz periferije bolje vidite što se događa, centar je trom, ima veću masu, zbijeniji je i svi se guraju u njega; kada se ruši (nedavno i doslovno) lakše se strada. A i star je, jer se ne obnavlja već se prekomjerno konzervira. Shvatite to kako želite; fizički, metafizički, simbolički.
Francuski arhitektonski tandem Vassal i Lacaton već destljećima istražuju temu egzistencijalnog maksimuma. Kako sa što manje sredstava dobiti što više životnog prostora. Budući da je u fokusu njihovog interesa što kvalitetniji i veći životni prostor za relativno oskudni budžet kojim raspolažu, pogađate da se svjesno odriču luksuza koji nameće konzumerizam. Rječnikom nekretninskog biznisa to bi značilo što više kvadrata za što manje para. Istina je da im arhitektura izgleda poludovršeno, da nema skupog parketa, pločica itd. Istina je da se služe štosovima poput dogradnji koje liče na jeftine vrtne staklenike, ali njihove su kuće i stambene jedinice prostrane, životne, s ogromnim vanjskim prostorima, terasama, vrtovima, zimskim vrtovima, prostorima za biljke, voćke, životinje, bicikle, čamce i sl.
„Što bih dao da imam balkon?“ pita se moj prijatelj iz centra Zagreba. On je urbanist i prepričava mi dobro poznatu temu katalonskih pilot-projekata (od prije dvadesetak godina) na temu urbano-ruralnog stambenog naselja u polju naranča kraj Barcelone. Raditi posao koji je urbanog karaktera, a biti u ruralnom ambijentu u vrijeme kada smo svi umreženi (ponekad i previše), uz koronu postaje i mogućnost i prednost.
A gdje je tu Sisak? Sisak kao periferija i Sisak kao centar. Sisak unutar urbano-ruralnih tema življenja, povezanosti i razvijanja vlastitog identiteta, gospodarenja vlastitim resursima, razvijanju inovativnih projekata i traganja za vlastitim tržišnim nišama. Balansiranja troškova, privlačenja mladih i obrazovanih. Kriza znači i priliku, pripremu za početak, ali često znači i ispriku za nedjelovanje, pogotovo nedjelovanje za razvojne projekte: „Sada nam to ne treba, sad smo socijala, sada nam treba socijalna pomoć, da ne otpuštamo ljude.“ U periodu kada dobro ide, ni tada ne mislimo na razvoj, jer „kad vjetar puše i purani lete“ kako kažu Amerikanci, čemu mijenjati kad je dobro, čemu ulagati. Dakle, ili letjeti kao puran ili podviti rep. Ili ipak nešto treće. Ne mislim samo na Sisak, ali mislim i na Sisak i na razliku između plavog i crvenog, ali o tome nekom drugom prilikom.
Ivica Plavec,
arhitekt i profesor na Arhitektonskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu
