Greta je imala rođendan u organiziranoj radionici s animatorom u kostimu jednoroga i moja je Mia odlučila kako ona želi upravo istu takvu. Nema problema, kako kćeri jedinici ne bi ispunio svaku želju? No kad sam došao na dogovor u rođendaonicu, prvo me šokiralo što mi je žena rekla da sam došao “prekasno”?! Mislim rođendan je za 3 tjedna, kako prekasno – upitao sam, na što mi je odgovorila kako se i do 2 mjeseca unaprijed rezerviraju termini.
Ali dobro, može me ubaciti za petak i to na 2 sata proslave, mislim si, dobro je to, taman se djeca malo podruže, pojedu tortu i pizze i idemo kući, Mia sretna, ja sretan, što kraće bit će i povoljnije. Kad ono ništa od toga. Cijena jednaka kao da smo i 4 sata i ne samo to, iznos jedne takve proslave znači trećinu moje plaće. A gdje je hrana za cijeli mjesec, režije, stanarina…i onda mi prođe kroz glavu: “pa tko si to ovdje može priuštiti”?
Sjeo sam sav potišten za kompjuter i počeo istraživati, cijene su zaista takve, vrte se od 900-1500 kuna, ovisno o broju djece. Dakle za neku veću grupu oko 20-tak djece cijena može ići i do 2000 kuna. Ako želite neke dodatne sadržaje, naravno i to se plaća još posebno.
Ne želeći ražalostiti Miu, odlučio sam joj priprediti pregršt zabave u jednom iznajmljenom prostoru (da nije baš kod kuće) i svoja iskustva podijeliti s vama.
Tražio sam prostor koji može primiti 20-tero djece i par odraslih, bio mi je bitan sanitarni čvor i mjesto gdje se može sjediti i jesti, do cca 200 kn.
Sam sam s kćeri izradio ukrase za proslavu, što je nju oduševilo i pričala je svim prijateljicama iz razreda, a na internetu sam pronašao broj za najam balona za napuhavanje te dobio kontakt čovjeka koji je dan poslije nas unajmio isti prostor za proslavu dječjeg rođendana i ponudio mu da zajedno uzmemo taj balon na napuhavanje i podijelimo trošak najma koji je inače 300 kn pa me ispalo 150 kuna.
Supruga si je dala truda te napravila male domaće pogačice i mini pizze, a ja sam ispekao palačinke i napunio nekoliko posudica različitim vrstama premaza i slatkiša tako da je svatko sam mogao složiti svoju personaliziranu slasticu po želji.
Umjesto velike torte, Mia i mama ispekle su smiješne mafine i poredale ih na veliku tacnu na 2 kata i ukrasile svijećicama.
Na rođendanu mog djeteta glavni animator sam bio ja. Igrali smo igre sa slamkama, gradili kuću od karata, djevojčice su izrađivale narukvice od perlica, a dečki su crtali strip.
Na početku druženja smo ih sve zajedno fotografirali i teta nam je pomogla isprintavši tu sliku za svako dijete. Na poleđini su se djeca na kraju sva potpisala i ponijela kući lijepu i trajnu uspomenu.
I mene je ovo iskustvo vratilo u djetinjstvo i zamislio sam se koliko smo danas postali robovi vremena i pokušavamo ići linijom manjeg otpora. Moje dijete je imalo prekrasan dan u životu, okruženo svojim prijateljima, a još je i tata bio glavni animator zabave.
Drago mi je da rođendaonice postoje i da dobro posluju, ali za naše prilike ova bi vjerojatno bila plaćena umjesto režija za struju i vodu…
Nemojmo se stalno pitati kako se odgajaju današnja djeca, zašto su toliko pred tv-om i kompjuterom, zašto teško ostvaruju socijalni kontakt, kad ih već odmalena zbog nedostatka vremena a često i volje, prepuštamo drugim ljudima na odgoj. Zapitajmo se što svatko od nas može učiniti za tu djecu već danas.
I zapamtite – ljubav se ne kupuje, nema tih novaca koji mogu zamjeniti zagrljaj roditelja.
Daj Bože zdravlja pa da već iduće godine za 10. rođendan smislim još nešto bolje!