Zahvaljujući snažnom i dinamičnom razvoju moderne tehnologije i znanosti u drugoj polovici 20. stoljeća i početkom 21. stoljeća prvenstveno izuzetno efikasnom i neprestanom razvoju računarstva i informatologije kao bitan vid zaštite kulturne građe definirao se proces digitalizacije. Sam termin digitalizacija odnosi se na postupak prevođenja analognog sadržaja u digitalnu inačicu, različite sadržajne forme informacija (slika, tekst, zvuk) pretvaraju se uz pomoć digitalne opreme i računalne periferije u binarni kod odnosno digitalne podatke.
Digitalizacija kulturne građe najviše pisane prihvaćena je kao najbolji i najučinkovitiji proces zaštite kulturne baštine na svjetskoj razini. Pored zaštite izvorne građe jedna od velikih prednosti digitalizacije je povećanje dostupnosti te iste građe u digitalnom obliku na dobrobit kako kulturne tako i sveopće javnosti. U toj namjeni digitalizacija je značajno pridonijela i pridonosi izgradnji informacijskog društva i usluga, a posebno usluga i ponuda sadržaja e-kulture koja zahvaljujući suvremenoj tehnologiji postaje sve veći i dostupniji oblik korištenja svih kulturnih sadržaja. Digitalizacija građe je važna jer digitalno okružje predstavlja značajan prostor i važan medij u razmjeni i stjecanju novih znanja, spoznaja, vrijednosti i iskustva. Postupkom digitalizacije se značajno povećava dostupnost građe, a sukladno tomu i daljnje umrežavanje te povećanje i pojednostavljenje usluge interesentima i korisnicima.
Digitalizacija kulturnog nasljeđa
Kulturna baština na području Republike Hrvatske je vrlo raznolika, iznimno bogata i vrijedna te kao takva predstavlja izvanredno značajan segment svjetske kulturne baštine. Bogatstvo kulturnog nasljeđa pohranjeno je i čuva se u preko 200 muzejskih ustanova, 1400 knjižnica te 14 arhiva, a tomu treba pridodati brojne privatne kolekcije i zbirke.
Građa koja se može sačuvati i prezentirati u digitalnoj formi pripada pokretnoj kulturnoj baštini uz napomenu da je digitalizacija važan element u konzervaciji i restauraciji i nepokretne kulturne baštine ukoliko se digitalizira dokumentacija koja se odnosi na određene nepokretne spomenike kulture. Važnost i korist digitalizacije u zaštiti kulturne prepoznata je i provodi se intenzivno na području Europske unije u okviru stvaranja modernog informacijskog društva, društva znanja i progresa temeljenog na suvremenim tehnologijama. Osnovne zakonske regulative i temeljne koncepcijske smjernice na temelju kojih se provodi digitalizacija u idejnom okruženju izgradnje informatičkog društva s primarnim naglaskom na određenju i uspostavi mehanizama koordinacije politika i programa digitalizacije na razini kulturnih sadržaja i ponuda sadržane su u Lundskim načelima (Lund Priciples, 2001.), Lundskom akcijskom planu (Lund Action Plan, 2001.) te Parmskoj povelji (Charter of Parma 2003.). Sva navedena nastojana, inicijative i pravne smjernice rezultirale su u kreiranju i usvajanju od strane Europskog parlamenta i Vijeća Europe Programa eContentplus u ožujku 2005. godine, čija osnovna i partikularna svrha se može sublimirati u nastojanju povećanja dostupnosti i iskoristivosti digitalnih sadržaja diljem Europe. Finalni produkt cjelokupnog angažmana na digitalizaciji kulturnog nasljeđa Europe ostvaren je i vidljiv u okviru projekta Europeana te istoimenog portala putem kojeg je svečano u studenom 2008. svjetskoj javnosti predstavljeno fascinantno kulturno blago Europe u digitalnoj formi. Na nivou Hrvatske u skladu s europskim direktivama sustavno i planski se krenulo u proces digitalizacije kulturne ostavštine na temelju Nacionalnog programa digitalizacije i projekta „Hrvatska kulturna baština“. Nacionalni program digitalizacije ima vrlo velik značaj za prezentaciju i očuvanje hrvatske kulturne baštine. Svrha projekta „HKB“ je stvoriti i učiniti lako dostupnim skup digitalnih zbirki prepoznatljivog i nacionalno vrijednog sadržaja te samim radom sinergijski sa zainteresiranim strankama jačati institucionalnu sposobnost samih kulturnih ustanova. Rezultati digitalizacije kulturne baštine na području Hrvatske su dostupni na internetskom portalu „Hrvatska kulturna baština“ (http://www.kultura.hr/), a višegodišnji rad na digitalizaciji kulturnog sadržaja se ogleda u sljedećim postignućima hrvatskih muzeja, knjižnica i arhiva koji su od 2007. do danas digitalizirali više od 300.000 stranica knjiga, 50.000 stranica časopisa, 70 sati zvučnih zapisa, 200.00 stranica novina, 60.000 fotografija te 5.000 jedinica dokumentacijskog-arhivskog sadržaja (spisa, povelja, karata, rukopisa, isprava…). Projekt „HKB“ je i dalje u tijeku, a doprinos u zaštiti i promociji kulturne ostavštine putem digitalizacije kulturnog blaga naših baštinarskih ustanova je od izvanrednog značenja.
Važnost i prednosti digitalizacije specijalizirane dokumentacijske građe
Digitalizacija dokumentacijske građe Središnjeg arhiva s područja kulturne baštine Ministarstva kulture
Središnji arhiv s područja kulturne baštine Ministarstva kulture čuva i brine o vrijednim, unikatnim dokumentacijskim zbirkama pisane građe (Zbirka rješenja o registriranim i preventivno zaštićenim spomenicima kulture, Tematska zbirka, Topografska zbirka, Zbirka elaborata zaštitnih radova, Zbirka kartica osnovne evidencije spomenika kulture, Zbirke ostavština te izuzetno važne i dragocjene s povijesno-arhivskog gledišta Zbirke starije građe, koje predstavljaju izvanredno bogat i iscrpan povijesni izvor za razdoblje druge polovice 20. stoljeća).
U svrhu zaštite arhivske građe počelo se od 2009. godine sustavno, smišljeno i planski s digitalizacijom arhivskog materijala poštujući zadate smjernice i načela nacionalne politike digitalizacije te odrednice intencija i svrhovitosti digitalizacije.
Određene zbirke su kompletno digitalizirane te su na taj način zaštićene od daljnje manualne uporabe i korištenja, a lakoća dostupnosti i jednostavnost transfera digitalnih kopija s krajnjim ciljem lakše i bolje iskoristivosti za korisnike u potpunosti je opravdala sam proces digitalizacije.
U sklopu procesa digitalizacije građe Središnjeg arhiva napravljeno je cca 33.000 digitalnih preslika.
Samim postupkom digitalizacije kreiraju se novi produkti u formi digitalnih kopija odnosno ako je riječ o materijalnoj građi strukturiranoj i organiziranoj u formi zbirki stvaraju se digitalne zbirke koje zamjenjuju prilikom uporabe i korištenja izvornike. Pri tome je važno za istaknuti da su prilikom postupka digitalizacije arhivske dokumentacije korištene smjernice i standardi propisani Nacionalnim programom digitalizacije od odabira i pripreme građe do pripreme i oblikovanja obaveznih metapodataka, a sam proces digitalizacije rađen je u skladu s osam načela digitalizacije kako je propisano i definirano nacionalnim programom.
Zbirka rješenja o registriranim i preventivno zaštićenim spomenicima kulture je u potpunosti digitalizirana pritom su napravljene 15.340 digitalne kopije, koje su imenovane sukladno odgovarajućim originalnim materijalnim rješenjima. Na taj način digitalno je konzervirana Zbirka rješenja o registriranim i preventivno zaštićenim spomenicima kulture na osnovi članka 57. Zakona o zaštiti spomenika kulture iz 1960. godine (NN 18/60), Pravilnika o registraciji spomenika kulture (NN 1/61) odnosno prijevodi i nova rješenja izdavana na temelju Zakona o zaštiti spomenika kulture iz 1967. godine. Aktualni, važeći zakon po pitanju zaštite kulturnog nasljeđa je Zakon o zaštiti i očuvanju kulturnih dobara iz 1999. godine (NN 69/99).
Digitalizirana je i građa Središnjeg arhiva koja se odnosi na ostavštine Gjure Szabe, Frana Gundruma, Ljube Karamana te templarsko graditeljsko nasljeđe na području RH dok je digitalizacije Topografske zbirke s obzirom na veličinu i opseg zbirke jedna od kontinuiranih djelatnosti Središnjeg arhiva s područja kulturne baštine.
Korespondencija-Ćuk-Szabo-1916.-str. 2 (sl. 3) MK-UZKB/SA-OGSZ
Korist od digitalizacije arhivski vrijedne građe Središnjeg arhiva je višestruka, pored stvaranja novog kulturnog sadržaja u virtualnoj formi, povećanja dostupnosti navedenog te zaštite realne građe jačaju se i informacijsko-logističke mogućnosti i sposobnosti same ustrojstvene jedinice.
Zaključno
Glavni cilj i smisao digitalizacije je zaštita izvornika, nakon provedene digitalizacije na uvid i korištenje se daju digitalne preslike, čime se originali čuvaju od oštećenja prilikom postupanja, uz spomenuto digitalne snimke se mogu koristiti i kao sigurnosne kopije koje u slučaju eventualnog znatnijeg oštećenja ili potencijalnog gubitka izvornika mogu bar djelomično nadoknaditi gubitak kulturnog dobra. Svako kulturno dobro, sve vrste građe je zahvaljujući modernoj tehnologiji moguće digitalizirati i predstaviti u virtualnom odnosno digitalnom obliku od tekstova, audio i video zapisa pa sve do trodimenzionalnih objekata. Upravo iz prethodno navedenog digitalizacija kao postupak konzervacije i zaštite originala se najviše koristi u bibliotekarstvu i arhivistici i u tim granama informacijske znanosti njezina vrijednost te korist u zaštiti izvornika najviše dolaze do izražaja.
Svrha digitalizacije je dugoročno stvaranje prepoznatljivog i relevantnog kulturnog sadržaja koji će biti dostupan putem sustava usluga u elektroničkom okruženju. Imperativno je i ključno nužno da se digitalne zbirke kao i digitalna građa nalaze u organiziranom sustavu upravljanja koji mora ispunjavati dovoljno garancija i jamstva da će digitalni sadržaj biti trajno očuvan i dostupan, sama digitalna građa će se davati na uvid ili korištenje potencijalnim korisnicima u skladu s važećim pravilima korištenja, koje propisuje odnosno definira vlasnik/autor materijalne dokumentacije.
Finalno da bi digitalizacija s namjerom zaštite postigla cilj i opravdala svrhu potrebito je i esencijalno da proizvedeni digitalni objekt u ovom slučaju preslika kulturnog dobra, vjerno i kvalitetno predstavlja izvornik kulturnog dobra, da ga može u znatnoj mjeri nadomjestiti te da se upravo digitalnoj formi i jednostavnosti prenošenja digitalne informacije olakša dostupnost i pristupačnost digitalizirane građe. Glavni preduvjet za digitalizaciju dokumentacije je sređenost materijalne građe, a formiranjem digitalnih zbirki i mapa prema načelima digitalizacije provodi se daljnja sustavna sistematizacija dokumentacije.
Suvremene tehnologije te njihova implementacija u svim vidovima ljudskog djelovanja pa tako i na kulturnom polju imaju izuzetnu važnost u stvaranju naprednijeg i razvijenijeg društva, koje će interesentima biti u mogućnosti pružiti brži i kvalitetniji pristup i razmjenu podataka i informacija. Cjelokupna zajednica će zahvaljujući najnovijim elektroničkim tehnologijama postići bolju i produktivniju komunikaciju i suradnju na svim razinama djelovanja te uspješniju interakciju između pojedinaca i ustanova te stoga predstavljaju odlučujući i vitalno bitan faktor u modernizaciji i daljnjem progresu cjelokupnog društva.
Izvor: Hrvatski povijesni portal
