IZMEĐU ZNAKA I RAZLOGA

Razgovor s arhitektom i slikarom Ivicom Plavecom
Razgovarao Tomislav Škrbić

• Poštovani profesore Plavec, prije svega mi dopustite da Vam se u ime Matice hrvatske Sisak zahvalim na ustupanju radova za izložbu koja je pod nazivom “Pohvala melankoliji” otvorena 19. lipnja 2020. godine u prostoru Matice hrvatske Sisak. Imajući u vidu da je arhitektura Vaša osnovna umjetnička djelatnost, zamolio bih Vas da nam pokušate pojasniti otkud potreba za slikarskim izričajem? Premda arhitektura i slikarstvo pripadaju u likovne umjetnosti, one se ipak razlikuju, i to, usudio bih se reći, ne samo na razini forme i likovnoga izraza nego i po vrsti. Tu razliku, primjerice, Hegel u svojim Predavanjima iz estetike određuje kao razliku između umjetnosti koja oblikuje izvanjsku prirodu (arhitektura) i umjetnosti koja oblikuje unutrašnju prirodu, unutrašnji život subjekta (slikarstvo). Drugim riječima, zanima me kako se nosite s tim svojevrsnim unutrašnjim, duševnim proturječjem koje, očigledno, karakterizira Vaš umjetnički habitus?

• Moj interes za sliku i slikarstvo stariji je od mog interesa za arhitekturu. Otkad znam za sebe, htio sam biti umjetnik, a tada je to za mene značilo biti slikar. Kasnije se javio interes za objekte ili skulpture, a tek na kraju za arhitekturu. Arhitekturu smatram najkompleksnijom od te tri umjetničke discipline. Mada slikarstvo i skulpturu nikako ne smatram manje zahtjevnima. Uostalom, mislim da je meni važan umjetnički izričaj, ne toliko koji je on konkretno. Čak mi se i to putovanje od arhitekture prema slikarstvu (i natrag), a katkad i kroz razmišljanje o skulpturi, ne nužno bavljenje njom, čini interesantno, poticajno i uzbudljivo. Volim ući u neke emocije pa kako bude, tražeći pritom kroz što da se izrazim. Po obrazovanju sam arhitekt, to sam učio i studirao, od toga živim. Slikarstvo je nešto čime se ne trebam baviti, ali želim. Svjestan sam razlika između arhitekture i slikarstva kako ste spomenuli citirajući Hegela. A to proturječje kao da mi silno treba i kao da bez njega ne bih mogao. U arhitekturi mislim na druge, u slikarstvu mislim na sebe.
  

  

• S obzirom na karakter moderne, odnosno postmoderne umjetnosti koji se u suvremenoj umjetničkoj produkciji ponajprije očituje kao sklonost prema eksperimentu, fragmentiranosti, disharmoniji, autoreferencijalnosti, fluidnosti forme i tako dalje, zanima me kako doživljavate trenutno stanje u hrvatskoj arhitekturi? Postoji li autori koji odstupaju od takvoga pristupa stvaralaštvu u arhitekturi?

Koliko sam mogao zamijetiti, u Vašim je radovima prisutna intencija spram onog organičkoga, prirodnoga, štoviše spram ideje života kao cjeline i cjelovitosti koja, po svemu sudeći, nedostaje suvremenom, bezavičajnome zapadnom čovječanstvu. Biste li se, primjerice, mogli složiti sa sljedećim mislima arhitekta Petera Zumthora: “Arhitektura ima vlastitu egzistenciju. Ona stoji u osobito tjelesnoj povezanosti sa životom…ona u prvom redu nije ni poruka ni znak, nego skrovište i podloga života koji se u njoj i njoj odvija, senzibilna posuda za ritmove korakâ na tlu, za koncentraciju rada, za tišinu sna.”? Polazeći od konteksta navedenih Zumthorovih promišljanja o arhitekturi, molim Vas da nam ukratko izložite, i time približite, vlastita shvaćanja odnosa prirode i arhitekture.

• Prije par godina čitao sam intervju velikog teoretičara i kritičara arhitekture Kennetha Framptona i nimalo me nije iznenadilo kada je spomenuo da se današnja arhitektura sve više bavi marketingom slike i pojavnošću. Zato su i misli arhitekta Zumthora kojega spominjete toliko važne. Arhitektura se bazično treba baviti životom, jer inače nema smisla. A što se tiče vašeg pitanja o mom shvaćanju odnosa prirode i arhitekture, mislim da je arhitektura prije svega kontekstualna, jedino što se to kojiput više odnosi na ambijent, a drugi put više na vrijeme u kojemu nastaje. A trebala bi se odnositi i na jedno i na drugo. I da se vratim na pitanje kako doživljavam trenutno stanje u hrvatskoj arhitekturi – kao stanovito zatišje. Previše vještine, a premalo umjetnosti. A što se tiče imena, tu mi je teško dati odgovor. Neki kao da se gube u magli, a neki iz nje polako izlaze. Pričekajmo. Moram priznati da je ovaj odgovor iznenadio i mene samog. I još nešto je tu jako bitno što je karakteristično i za cijelo društvo – kao da se događa trijumf prosječnosti.

• Ideja cjelovitosti, odnosno umjetničkog djela kao u sebi zaokružene i žive, organičke cjeline, ‘poodavno’ nije temeljno ishodište umjetničke produkcije / stvaralaštva. No to ne znači da je umjetnost dokraja odbacila koncept djela. Tu ponajprije mislim na neke izvanumjetničke poticaje ili misli o umjetnosti kao što su, primjerice, promišljanja Martina Heideggera u spisu Izvor umjetničkog djela, a ne na samu umjetničku produkciju. Polazeći upravo od ideje cjeline ili cjelovitosti, arhitekt Zumthor postavlja sljedeće bitno pitanje: “Ali kako je u arhitekturi moguće postići tu cjelovitost, u vremenu u kojem nedostaje ono božansko što utemeljuje smisao i u kojem prijeti opasnost da se zbiljnost razriješi u tijek slika i znakova što protječu?”. Gdje bi dakle, po Vama, valjalo tražiti ‘metafizičko’ ishodište umjetnosti, odnosno nalazi li se to ishodište isključivo u onom svetom, božanskom ili u čovjeku kao konačnome biću ili pak proizlazi iz međuodnosa čovjeka i onog božanskog, odnosno neba i zemlje, smrtnoga i besmrtnoga?

• Po mojemu mišljenju ideja o cjelovitosti je ključna. Fragmentiranost, ma kakva bila, najčešće vodi u još veću fragmentiranost. Spirala koja završava u točki. Ne mogu biti strog poput Gilberta Keitha Chestertona, pisca i filozofa koji je govorio da sve to vodi u neki vid ludila, ali moram priznati da me to sveopće odustajanje od ‘metafizičkog’ straši. Kao da ne postoji odmak ili pogled ‘izvan sebe’,  kao da ne postoji korektiv. A taj tijek slika i znakova koji protječu upravo ukazuje na tu opasnost u pomodnosti, površnosti i gladi za novim podražajem i vodi u društvo spektakla kako je o čemu je pisao još Guy Debord. Ne postoji cjelovitost, postoji tek privid u fragmentalnosti. A što se tiče suvremene umjetnosti i njezinom (i ne samo njezinom) isključenju božanskog i poimanju čovjeka kao konačnog bića, mogu samo reći da se osjećam poprilično nesuvremeno.

• Izložba “Pohvala melankoliji” u MH Sisak otkrila je sisačkoj publici Vaše slikarske radove. S obzirom na to da su izložene slike nastale u duhu apstrakcije, možete li u bitnom obrazložiti Vaš odnos spram apstrakcije, to jest bespredmetnosti, kao umjetničkoga izraza? Je li i u kolikoj mjeri Vaša sklonost prema apstrakciji proizlazi iz bavljenja arhitekturom? Nadalje, većinu izloženih slika karakterizira jak nanos bijele boje koja, čini se, nije puko dekorativni slikarski element već je u funkciji osebujnoga zakrivanja prethodno izvedenih apstraktnih oblika. Možete li stoga kazati da Vaša slikarska metoda počiva na, takoreći, ‘metafizičkoj igri’ skrivanja i otkrivanja? Pritom se ‘nepredmetna’ čistoća bjeline bijele boje koja dominira na slikama može doživjeti i kao nešto prvotno, životodajno ili prethodeće mogućim oblicima, dok su oblici ono što na čudesan način proizlazi iz međuodnosa umjetničke fantazije i svete, odnosno bezpretpostavne čistoće onog životodajnoga?

• Mislim da je važno spomenuti da u slikanju ne krećem od apstrakcije, kao što ne krećem niti od bjeline, to je nešto što se na kraju dogodi. Slikam stalno, slikam sporo, slikama se vraćam nakon nekoga vremena i rad na pojedinim slikama traje godinama, a na nekima i cijelo desetljeće. U tome se razdoblju i procesu sa mnom svašta događa, a to se vidi i na slikama. I njih mijenjam i dorađujem. Bitno mi je stvari, osjećaje ili što već dovoditi do granice pucanja, izdržljivosti. I to su trenuci kada nestaju i gube se oblici i slika prelazi u apstrakciju ili najčešće ostaje nigdje, na samom rubu apstrakcije. Isto je tako i metafizička igra skrivanja i razotkrivanja tek je posljedica proživljenih stanja. Bjelina je ta koja prekriva i koja skriva, ali boje probijaju ili ih vraćam kroz destrukciju, grebanja i zarezivanja, kroz ožiljke koje neke skrivam, a neke ostavljam vidljivima. I prije da je riječ o stanovitoj borbi, nikad o igri. A ima li bjelina nešto s onim prvotnim? Vjerojatno, samo što se tome vratim kada sve drugo prođe. A sve što ima veze s arhitekturom na mojim slikama potpuno je nesvjesno i meni nejasno, i kao da to doživljavam kao tajnu koju ne želim otkriti niti sebi niti drugima.

• Možete li nam na kraju kazati je li na Vaš umjetnički habitus i rad utjecao i specifični ugođaj posavskih krajolika, posebice Desnog Željeznog s kojim ste čak i izravno povezani te što Vas trenutno intrigira u stvaralačko-umjetničkom pogledu? 

• Od svoje četrnaeste godine živim u Zagrebu, ali Posavini se stalno vraćam. Ponekad se iznenadim nemogućnošću da se iskorijenim. Osjećam utjecaj krajolika i običaja i kulture, i na kraju duhovnosti. Danas mislim da sam miks svega toga, kao i Zagreba i knjiga, i filmova i glazbe, i slika koje sam vidio i koje su vezane za neke druge kulture, i ljude prema kojima osjećam bliskost. A što me trenutno intrigira u stvaralačkom, umjetničkom pogledu? Imam osjećaj da se tu ništa ne mijenja i kao da je i dalje sve isto i sve drugačije.

Izložba koja je u prostorima Matice hrvatske Sisak naziva “Pohvala melankoliji” otvorena 19. lipnja 2020. godine, intimna je izložba izletjela iz jednoga ciklusa kojim se još uvijek bavim. Ideja mi je bila da napravim niz izložbi, ali da svakoga puta koristim drugi medij.

Izložba u galeriji Greta u Zagrebu naziva “Znak i razlog” pokazala je slike u tehnici ulja na platnu, uglavnom većih formata ili u formi poliptiha. Sam naziv “Znak i razlog” preuzet je iz knjige Christiana Karlsona Steada Zvao sam se Juda koja govori o Judi Iškariotskom kako ga mi zovemo, a koji je zapravo bio Juda iz Kariota, a Kariot je u to vrijeme bio grad u kojemu su živjeli Grci i vjerojatno je, kako to Stead u romanu sugerira, Juda bio Grk po ocu, a Židov po majci. Naravno, to je roman, ali mi je interesantna Judina misao kako Židovi traže znak, a Grci razlog, a kako baštinimo kulturu judeokršćanstva i starih Grka, učinilo mi se da je ta podvojenost nešto čime se bavim u slikama. Pitanjem vjerovanja i pitanjem razložnosti. Ili si tek utvaram, kako bi rekao Ćiro Blažević, a ja ga koji put citiram.

Izložba u Galeriji Forum naziva “Čovjek iz Železnog” pokazala je objekte većih formata načinjenih od automobilskih haubi. Budući da potječem iz obitelji kovača, bilo mi je interesantno baviti se željezom i fizički se iscrpljivati do krajnjih granica, a kako je izložba slijedila nakon mojega zdravstvenog kolapsa i oporavka, zanimala me tema tjelesnosti. Sada bih volio napraviti izložbu od porculana, a zvala bi se “Kapelica svetog Dizme”. Dizma je bio onaj od dvojice razbojnika koji je visio s desne strane Isusu kada su sva trojica bili razapeti na križeve, onaj koji mu se nije rugao i koji je u raj ušao prvi nakon Isusa. A bio je razbojnik. Zatim izložbu fotografija koja bi se zvala “Bračni parovi Župe Martinska Ves”, a bavila bi se temom trajanja. I nakon toga izložbu drvene konstrukcije predimenzioniranog formata koja bi se zvala “Babilon” i bavila se temom najgoreg od svih smrtnih grijeha, a to je oholost. Tu su još neke ideje i planovi. Samo mi fali vrijeme. Zasad.

(Tekst je prethodno objavljen u: Riječi: časopis za književnost, kulturu i znanost, br. 3-4, Sisak 2020., str. 113-115)