Sigurno je većina vas već čula, ili negdje pročitala priču koja glasi otprilike ovako!
Jedan je dječak imao prilično „tešku“ narav. Često je gubio kontrolu i ponašao se nekontrolirano iskazujući veliki bijes prema drugima i izgovarajući vrlo ružne riječi. Njegovom ocu je teško padalo takvo ponašanje sina i jednog se dana dosjetio nečega. Donio je punu vreću čavala i predložio sinu da ,svaki put kad pobjesni, zabije po jedan čavao u ogradu njihovog dvorišta.
Prvog dana dječak je to učinio puno puta. Tijekom sljedećih mjeseci naučio je kontrolirati svoju lošu narav i broj čavala se smanjivao sve dok jednog dana nije zakucao niti jedan čavao u ogradu.
Sretan zbog svoga postignuća, pohvalio se ocu koji mu je sada savjetovao da za svaki dan u kojem se uspio kontrolirati izvadi po jedan čavao iz ograde. Tako je i bilo.
Kad su svi čavli bili izvađeni, dječak je oca odveo do ograde. Otac mu tada pokaza sve rupe koje su ostale u ogradi te ga upozori da ona više nikada neće biti ista.
Koliko istine i kakva lijepa poruka ove priče! Ružne riječi, koje su nam izgovorene ili koje smo mi u ljutnji i bijesu izgovorili drugima, zauvijek ostavljaju trag u nama i nikakva isprika ih do kraja ne izbriše. Te su riječi bolne poput udaraca. Nekad i više.
Počela je nova godina. Možda novogodišnja odluka može biti upravo odricanje od izgovaranja ovakvih riječi??
Molimo za snagu samokontrole prije no što u ogradi nastane neka nova rupa koju će napraviti baš naš čavao.
