„Zaista, zaista, kažem vam: tko vjeruje, ima život vječni.“
Priča kaže kako je jedne noći, u kući na kraju grada, buknuo požar. Prestrašeni i sneni roditelji, zajedno sa svojom djecom, brzo su napustili kuću.
U nevjerici su gledali u plamenu buktinju koja je gutala sve što su stekli napornim i poštenim radom.
Odjednom, otac obitelji shvati kako nema najmlađeg djeteta. Ostalo je u kući koja je nezaustavljivo gorjela. Očajni roditelji stali su dozivati dijete, a onda se, odjednom, otvori maleni prozor na samom vrhu kuće. Začuju plačljiv dječji glas koji je dozivao pomoć.
Otac ugleda svoje maleno, uplašeno dijete kako stoji na rubu prozora te ga stade dozivati.
Dijete je čulo očev glas, ali ga nije vidjelo od gustog dima koji ga je okruživao.
Tada se otac približi kući, podno prozora, i panično počne dozivati dijete da skoči, no ono mu je vikalo kako ga ne vidi i da se boji pasti.
Vidjevši da nema vremena za čekanje i razgovor otac se još više približi kući, vikne djetetu da on njega vidi i neka samo skoči ravno dolje s prozora.
Tako je i bilo, dijete se našlo u rukama svoga oca živo i zdravo. Zašto je to tako?? Zato što je dijete povjerovalo ocu.
A mi? Vjerujemo li mi našem nebeskom Ocu? Imamo li povjerenja u Njega i ono što nam govori? Prečesto Ga ne vidimo i ne čujemo, ali On uporno zove…i pruža ruke da nas dočeka u padu kako bi ga ublažio i ponovno nas podigao….. samo ako vjerujemo.
Foto: Glas Koncila
