Još jedan studeni u Vukovaru…..tužan, pretužan. I ne samo u Vukovaru. Tužan je u srcu svakoga od nas. Može li, uostalom, biti drugačije?
Svakog studenog ponovno se sjetim Vukovarke koju nisam vidjela dugi niz godina. Čudan splet životnih nedaća doveo je tu ženu u podrum naše obiteljske kuće, one teške i krvave 91. Naš je podrum tih ratnih dana bio pun ljudi iz susjedstva. Tamo smo svi zajedno boravili dok je trpjela cijela Domovina i dok je naš voljeni Sisak primao teške udarce. Jednog dana stigla je i ona, u društvu rođaka koji su i danas moji susjedi.
Tužna, ispijenog lica, mršava, bezvoljna i sijede kose, odjevena u crno. Iza nje je bio boravak u logoru u Mitrovici, život u okupiranom Vukovaru i gubitak jedinog djeteta, hrvatskog vojnika. U početku je samo plakala, a kasnije nam je znala govoriti o nekim događajima iz tog teškog vremena. Bilo je to nevjerojatno iskustvo. Toliko teško za slušati svima nama. Pitala sam se tada, a pitam se uvijek ispočetk, kako je to bilo moguće proživjeti i preživjeti?? Njezin je sin umro 5. studenog na operacijskom stolu, od posljedica pogotka snajperista. Nije ga pokopala, tada se više nije moglo ni smjelo van. Njegovo tijelo je ostalo u vreći negdje u dvorištu bolnice. Oko vrata je imala tek pločicu s njegovim brojem i podatcima.
Kad su jugo-vojnici ušli u grad, razdvojili su ih i tu je neko vrijeme provela u skladištu Borova slušajući i gledajući strahote.
U onoj koloni koju smo svi gledali, od koje se ježimo i zbog koje plačemo, bila je i ona. Prošla je pokraj ostataka svoga doma i krhotina svoga života. Nakon toga odvedena je u logor. Prokazao ju je i izdao mladić koji je više puta boravio u njenoj kući, kolega njezinog sina. U logoru su joj oduzeli sve osobne stvari, sinove fotografije i osudili je za kraj. Pričala je kako ne zna tko ju je spasio – u noći joj se prikrao, preko glave joj prebacio neku jaknu i tiho je otpremio u kamion. Tako se na kraju našla kod nas. Zajedno smo dočekali i 1992. Sjećam se da smo te večeri, 31.prosinca, baš na rođendan njezinog sina, sjedili kod nas u kući. Razgovor je zapinjao. U ponoć nitko od nas nije znao treba li joj čestitati Novu godinu…..
Nakon nekog vremena je otišla. Želja joj je bila vratiti se u Vukovar i pokopati sina. U tome je i uspjela.
Nakon rata, više puta sam se našla u Vukovaru, ali nismo se uspjele sresti. No svaki puta odem na groblje i posjetim grob njezinog sina. Sa slike na nadgrobnoj ploči smiješi se lijepo lice mladog čovjeka kojeg sam davno vidjela. Visok mladić tamne kose koji je ljeta provodio kod strica u mojoj ulici. Još mogu čuti njegov smijeh i udarce košarkaške lopte o tlo dok sa svojim bratićima i mojim bratom odlazi na igralište……
Na grobu je tek svježe cvijeće, znak da je mama blizu. Njega nema ……. Dio je „vojske anđela“ koja korača nebeskim prostranstvima i odozgo čuva našu svetu, krvlju heroja i nevinih žrtava natopljenu, vukovarsku i hrvatsku zemlju.
