„Ljubav, briga, njega i ohrabrenje koje majka pruža nikada ne prestaju.“
Nedavno su me dječji smijeh i igra na plaži podsjetili na jedan prizor od prije podosta godina. Ljetovala sam u jednom prelijepom mjestu. Tog su poslijepodneva valovi, izazvani vožnjom brojnih skutera, bili veliki i česti. Kupači su se radovali trčeći im u susret i bacajući se u njih. Uz sam rub vode igrao se maleni dječak leđima okrenut vodi. Prema njemu je krenuo veliki val i zasigurno bi ga prekrio i srušio da mu u pomoć nije pritrčala mama. Najprije je mahala gledajući ga no on to nije vidio i nije reagirao. Tada je panično potrčala prema njemu. Gledala sam ih ne shvaćajući čemu takva panika jer su ti valovi zabavni i ugodni, no ubrzo mi je postalo jasno. Mama je dječaku počela rukama objašnjavati nešto i tada sam shvatila da je dječak gluh i da nije mogao čuti mamu ni dolazak valova. Nakon što je kraće vrijeme proveo u sigurnosti maminog zagrljaja vratio se igri, sam u svome svijetu tišine. Nije mogao čuti graju ljudi, ni smijeh druge djece, ni zvukove života oko sebe.
Jako me dirnuo taj prizor. Još dugo sam ih kriomice promatrala tog poslijepodneva, ali i ostale dane. Dječak se uvijek igrao na istom mjestu, a mama je, poput anđela čuvara, bdjela nad njime. Ponekad bi došla do dječaka, čvrsto ga grlila, a on bi ovio ruke oko njezinog vrata i mirovao. Ja sam se pak cijelo vrijeme pitala kako je živjeti takav život. Dječaku zasigurno jednostavnije nego njegovoj majci, jer ako je tako rođen, to je njegov svijet otpočetka. Svijet tišine. Majka je ta koja neprestano strepi i bdije nad svojim djetetom, svjesna razlika koje postoje i čine njegov život drugačijim .
Često se, a osobito ljeti, sjetim tog dječaka i vala. Zašto? Mislim da se radi o prekrasnom prizoru potpuno mirnog, sigurnog i zaštićenog djeteta u naručju majke, ali i majci koja beskrajnom ljubavlju grli svoje dijete u želji da ga zaštiti od bilo kakve opasnosti koju ono samo ne primjećuje. Ima li veće ljubavi??
Foto:Pixabay
