„Evo i plovila, tolika su i siloviti ih vjetrovi pogone, a njima upravlja veoma maleno kormilo, kamo god kormilar ushtjedne. Tako je i jezik malen ud, a velikim se diči. Gle malena ognja, koliku li šumu zapali!“
( Jakovljeva 3, 4 – 5 )
Imala je žena, majka više djece, problema s grlom i glasnicama. Bili su to ozbiljni zdravstveni problemi. Liječnik je odredio da mora doslovce šutjeti šest mjeseci, ako želi da joj se povrati govor. Zamislite tu situaciju. Toliko je toga bilo što je željela reći često neposlušnoj djeci i suprugu. Nabavila je zviždaljku i oboružala se papirićima. Na taj je način komunicirala sa svojom obitelji. Uspjela je izdržati i preživjeti to vrijeme. Kaže kako je sačuvala gomilu papirića s ružnim porukama napisanim u trenucima gnjeva. Kad bi se odljutila, čitala je riječi i rečenice s papirića. Vidjela je i sama da su poruke zvučale grozno i bila je sretna što ih nije proslijedila članovima svoje obitelji, jer bi ih te poruke sigurno povrijedile. Naučila je da je jezik izuzetno moćno oružje – dobro ili loše – ovisno što njime izgovaramo.
Čitajući tu priču, pomislila sam da bi i svima nama koji puta dobro došao list papira.
Trebali bismo i sami pisati umjesto izgovarati teške riječi u određenim trenucima i situacijama.
Doista bi bilo zanimljivo, kad se smirimo i dođemo k sebi, pročitati te nimalo ugodne riječi s papira i pokušati zamisliti kako bismo se mi sami osjećali da nam netko izgovori ono što smo napisali u trenutku gnjeva i namijenili nekoj osobi. Možda bismo, prakticirajući taj „list papira“ brže i lakše spoznali koliko bole ružne riječi i što mogu učiniti onome kome su izrečene??
Foto: Pixabay
