Jednom mi je stari prijatelj ispričao ovu priču.
Profesor je započeo sat s punom čašom u ruci. Tražio je mišljenje svojih studenata o točnoj težini čaše. Odgovori su, naravno, bili različiti.
Studenti su nagađali, ali točan odgovor nitko nije znao.
“Ni ja ne znam. I dok je ne izvažemo, ne znamo. Ali, ja sam ustvari htio pitati nešto drugo. Što će se dogoditi ako držim podignutu čašu umjesto nekoliko minuta, par sati, cijeli dan i dulje?”
Studenti su isprva zbunjeno šutjeli, a onda neki od njih odgovoriše kako će profesora zaboljeti ruke, postat će sav ukočen i bolan, postat će mu neizdrživo bez obzira na to što se težina čaše neće mijenjati.
Profesor ih tada upita: “Što trebam učiniti da bih se oslobodio bola i tereta?”
“Pustite čašu!” – rekoše mu studenti gotovo uglas.
“Da, profesore! To je odgovor! Pustite čašu! Osjetit ćete veliko olakšanje!” – doda jedna studentica.
Nije li tako i s našim problemima i teškim mislima? Misliti o njima nekoliko minuta je normalno i bezopasno. Ali ako ih na umu zadržimo dulje, osjetit ćemo bol, a ako o njima stalno razmišljamo, mogu nas uništiti. Zato “pustite čašu” na kraju svakog dana. Predajte ju Onome koji ima rješenje za svaku “punu čašu”. Onome koji će pomoći da svaka naša čaša kojoj prijeti prolijevanje “postane taman”.
Foto: Pixabay
