„…. što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste.”
Priča koju sam davno čula kaže kako je staroj i usamljenoj gospođi Bog obećao da će je posjetiti. Toga dana, dok je iščekivala najvažniji mogući posjet, najprije ju je posjetio gladan čovjek i zamolio komad kruha, no ona ga je odbila rekavši da dođe drugi dan jer danas iščekuje vrlo važnog Gosta. Gospođa je čekala, ali Gost nije dolazio.
Kasnije, toga dana, na vrata njezine kuće pokucalo je maleno dijete i zatražilo da ga pusti k sebi kako ne bi bilo samo i kako bi se zajedno družili. Žena ga je odbila ispričavši se i zamolila neka joj dođe koji drugi dan.
Spustila se noć, ali Gost nije dolazio. Pomalo razočarana i umorna, žena ode spavati te joj se u snu ukaza iščekivani Gost. Ona upita zašto nije došao, a obećao je. Tada joj Gost odgovori: “Dva puta sam dolazio i oba si me puta odbila.“
Zanimljivo, zar ne? Toliko puta do nas dolaze ljudi u potrebi, a mi ih „ne vidimo“. U tim svakodnevnim znakovima ne prepoznajemo one koje nam šalje sam Bog da bismo im bili na pomoć.
Iščekujući nekog za nas “velikog i važnog”, zaboravljamo na sve one „male i nevidljive“ kojima smo okruženi i koji su u naše živote poslani upravo kao ispit i lekcija.
Često puta su nam najbitniji oni od kojih očekujemo nešto pa smo prema njima jako ljubazni, iako to možda i nisu uvijek oni uistinu najbitniji.
Mudra izreka kaže kako se prava veličina čovjeka vidi u njegovom ophođenju prema onima od kojih nema nikakve koristi!!
I još jedna koja kaže kako smo najveći dok klečimo pomažući drugima.
Vjerujem kako ćete se složiti sa mnom kada kažem da su obje u potpunosti točne!!
Foto:pixabay
