Kad sam bila malena djevojčica, majka mi je pričala priče. Svaku noć bi ona, poput iluzionista koji izvlači zeca iz šešira, izvlačila nove priče iz glave.
S radošću sam čekala upravo večer, vrijeme kada ću se zavući u topli krevetac i slušati priču.
Ipak, uvijek sam ja bila ta koja je tražila jednu posebnu priču. Bila je to priča o neobičnoj obitelji koja je oduvijek putovala svijetom u potrazi za najvećim blagom koje je postojalo. Nije ga bilo lako pronaći! Samo oni koji su se potpuno prepustili potrazi, mogli su ga ugledati.
Toga je dana obitelj putovala pustinjom. Uz pomoć deva, prelazila je preko mnogobrojnih dina u potrazi za najmanjom naznakom ikakvoga života, koja je do tada bila neuspješna. Obitelj nije mogla pronaći ono za čime je željno tragala. Kako je Sunce zalazilo, tražeći vlastiti počinak, malena je djevojčica nešto uzviknula. Roditelji su se preplašili da joj se nešto nije dogodilo. No ona je sišla sa svoje deve kako bi potrčala prema suhome drvetu.
Isprva su roditelji zbunjeno gledali prema djevojčici , a onda su joj prišli.
Stali su pokraj svoje djevojčice te napokon ugledali što i ona, podižući glavu prema nebu.
Bio je to oblak, jedini na čitavom nebu. Stajao je tik iznad drveta, kao da ga čuva, istovremeno mu dajući novi, nebeski život.
Bio je to za sve njih neviđeni prizor i znak. Čudo, mogli bismo reći. Staro, neugledno i gotovo suho drvo obasjano pahuljastim bijelim oblakom punim života. Kakav prizor!! Kakva čarolija!
Što dulje je obitelj gledala prizor pred sobom, to je više bila sigurna kako je to ono čudo koje su dugo tražili. Znak života! Nešto njima jako potrebno! Osjećali su da potraga završava, baš tu, usred pustinje koja to više nije bila.
Često se i mi osjećamo poput toga drveta, suho, ostavljeno od čitavoga svijeta. Sami stojimo u pustoši i tragamo za najmanjom naznakom ikakvoga čuda. Koliko god da se trudimo u našem naumu, ne uspijevamo pronaći vlastitu svrhu. Osjećamo se jako samima.
No nikada ne znamo što je planirano za nas. Možda baš mi možemo biti ono čudo koje netko drugi traži. Upravo mi možemo biti ono anđeoski oblak koji je predstavljao život obitelji iz moje najdraže priče. Uvijek moramo znati da u našoj ljudskoj pustinji postoji netko tko traga za nama i želi da mi budemo njegov oblak. Samo je pitanje vremena kada će nas ta osoba pronaći. Čudnovati su putevi predviđeni za nas. Stoga je ponekad potrebno samo se prepustiti ….. i dopustiti si nesmetanu plovidbu širokim i vijugavim koritom života koje će poneku pustinju pretvoriti u “izvor”, u “čudo”…..za onoga kome smo darovani.
Foto: travelersworld
