Kao djevojčica, puno sam vremena provodila kod bake i djeda. Oni su radili na poljoprivredi, a ja sam se igrala sama. Prvi susjedi bili su mi školarci, jer je s druge strane dvorišne ograde bila mala zgrada osnovne škole. Djeca su se svakodnevno igrala u dvorištu škole sa svojom učiteljicom, a ja sam ih promatrala s druge strane.
Željela sam se igrati, ali nisam znala kako se pridružiti, a i bila sam vrlo povučena. Kako je želja za druženjem bila jača od svega, dosjetila sam se!
Iza djedovog dvorišta bila je velika livada. Na njoj je bilo svakakvog cvijeća. Meni su se nekako najviše sviđali cvjetovi koprive, ne znam zašto, ali bilo je tako.
Nabrala sam veliki stručak i odnijela ga učiteljici. Uz puno lijepih riječi mi je zahvalila, pažljivo uzela moj dar i pozvala me na igru s djecom. E to sam i htjela!!
Tako je počelo. Svakog dana, toga kasnog proljeća, u želji da se igram, nosila sam cvijeće učiteljici. Često je to bio tek drač i danas sam toga svjesna. Ali isto tako sam svjesna kakva je krasna osoba bila ta žena. Uvijek je s puno ljubavi uzela to moje cvijeće, pomirisala ga i odnijela sa sobom kad bi se vraćala u učionicu. Tada bi me poljubila u kosu, zahvalila mi i rekla da se vidimo idućeg dana. Ta mi je žena postajala sve draža. Bila je tako dobra prema meni.
Slučajno ili ne, nakon puno godina, postale smo radne kolegice. Ona se više puta u razgovoru dotakla cvijeća koje sam joj nosila. Sjećala ga se i nakon puno godina. Taj moj dar – nazvale smo „ulaznicom za igru“.
Otkrila mi je da su joj to bili posebni darovi, bez materijalne vrijednosti, ali puni ljubavi.
Danas potpuno razumijem to što mi je govorila. Ti mali dječji darovi poput cvjetića, crteža, ili iskrenog dječjeg zagrljaja, nešto su najljepše što dijete može dati. Ujedno su i lekcija za sve nas odrasle koji često tražimo i darujemo materijalne stvari, ponekad tek u želji da zbog nečeg pogrešnog ili propuštenog umirimo savjest.
Foto: pixabay free photos
