Možete li se predstaviti u 2-3 rečenice?
Ja sam Ivan Panjan, imam 20 godina i rođeni sam Sisčanin. Bavim se rukometom i studiram na Sveučilištu „Libertas“ u Zagrebu. Imam djevojku koja se također se bavi rukometom i igra u ŽRK Bjelovar, bila je u ženskoj reprezentaciji u mlađim uzrastima. Moj privatni život se svodi na djevojku, fakultet, rukomet te ponekad odem s društvom na piće. Što se tiče izlazaka, izlazim samo ako su neke posebne prigode. Međutim, prije utakmica nikakvi izlasci ne dolaze u obzir jer svoj posao shvaćam ozbiljno. Rukomet shvaćam ozbiljno i ne dopuštam da išta utječe na moju predanost u igri na terenu.
Kako je tekla vaša karijera u rukometu? / Možete li nam reći kakvi su bili vaši počeci u rukometu?
Zapravo sam isprva želio trenirati plivanje, jer je plivanje trenirao moj stariji brat Hrvoje koji mi je naravno bio uzor. No, za preokret je zapravo zaslužna moja nastavnica tjelesnog, Alma Šopić, koja je jedan dan došla na sat i pitala tko je zainteresiran za igranje rukometa. Kako su mi se i otac i djed bavili rukometom, odlučio sam pokušati. Rukomet sam zavolio već nakon prvih treninga te sam odlučio prekinuti plivanje i posvetiti se u potpunosti rukometu. Sami počeci moje rukometne karijere otpočeli su dvorani Osnovne škole 22. lipnja pod vodstvom nastavnice tjelesnog, a nakon toga prelazim u RK „Siscia“ Sisak gdje su me trenirali treneri Josip Ražić i Domagoj Orlić koji je zaista uvelike utjecao na moju daljnju rukometnu karijeru. Treneri Darko Ševčešin, Pero Meničanin i Leček, golmanski su treneri koji su kod mene izbrusili prije svega tehniku. Nakon raspada RK Siscia, nastupam za novoformirani klub RK Sisak, a potom dobivam priliku igrati za PPD Zagreb, te odlazim u Športsku gimnaziju u Zagrebu što mi je ostavljalo više vremena za kontinuirane treninge. Nakon PPD Zagreb, jednu sezonu nastupam u RK Medveščak a potom se selim u moj sadašnji klub MRK Sesvete. Ipak, Sisak će uvijek imati posebno mjesto u mom srcu, odavde je sve krenulo i kad god se u mislima vraćam na vlastite rukometne početke, tu je Sisak.
U Zagreb ste otišli kao 16-godišnjak. Tko vam je pomogao u tim počecima zagrebačke karijere.
Veliku ulogu odigrao je moj tadašnji trener u PPD-u Luka Panza, koji je nakon toga bio i izbornik kadetske reprezentacije. Vodio je brigu o meni, o balansiranju školskih obaveza i treninga. Želio je da unatoč dobroj formi, škola i ocjene ne trpe. Zaista sam mu zahvalan jer mi je bio gotovo poput drugog oca.
Nastavak moje karijere su uvelike usmjerili i na nju utjecali i sadašnji trener i izbornik Davor Dominiković, te trener vratara Marko Markiš oba iz mog sadašnjega matičnog kluba MRK Sesvete iz Sesveta, kojima se ovim putem želim također zahvaliti. Uz mene su uvijek bili i kondicijski trener Branimir Šola, te direktor kluba Josip Čurković. Uz njihovu podršku i svekoliku pomoć, puno sam se lakše uspinjao stepenicama uspjeha.
Je li se netko od vaših roditelja bavio sportom?
Moj otac se bavio rukometom, baš kao i njegov otac – moj djed. To je ujedno i jedan od razloga zašto sam se i ja odlučio baviti tim sportom. Otac je, baš kao i ja sada, bio dugogodišnji vratar tj. golman u RK „Slavijatrans“ Petrinja. Kao znatiželjno dijete, često sam tražio oca da idem s njim na treninge kada je nastupao za RK „Veteran“ iz Petrinje. Ostao mi je u sjećanju jedan događaj; otac me poveo na trening i jedan od njegovih suigrača me pozvao na igru. Dodavali smo se loptom i mislim da u tom trenutku nije bilo sretnijeg djeteta od mene (smijeh). Iako toga nisam bio svjestan, mislim da se tada već zaljubio u rukomet i da se dalo naslutiti kako ću i ja nastaviti očevim i djedovim stopama i baviti se tim sjajnim sportom.
Gdje trenutačno trenirate i je li vam sport jedino zanimanje ili se bavite još nečim?
Trenutačno treniram u MRK Sesvete iz Sesveta, u seniorima, na poziciji vratara u 1. momčadi. Klub je u najvišoj seniorskoj razini u Hrvatskoj, a to je Premijer liga, ujedno i najviši stupanj na kojoj se jedan klub u Hrvatskoj može nalaziti. Treninzi se odvijaju dva puta dnevno u športskoj dvorani Jelkovec kraj Sesveta.
Kao što sam naveo na početku intervjua, završavam 2. godinu Sveučilišta „Libertas“ u Zagrebu, smjer menadžment sporta i sportskih djelatnosti. Želio bih istaknuti kako Sveučilište ima razumijevanje za moje bavljenje profesionalnim sportom i zaista mi nije teško uskladiti fakultetske obveze i bavljenje sportom. Ujedno bih poručio mladim sportašima kako je uz dobru organizaciju vremena doista moguće istovremeno se baviti profesionalno sportom, istovremeno raditi na svome obrazovanju te izvršavati čak i visokoškolske obveze. Teško je, zahtjeva dosta odricanja i organizacije, međutim kad postoji dobra volja, sve je moguće.
Opiši nam kako izgleda jedan tvoj radni, sportski dan ili tjedan!
Jedan sportski dan: buđenje ujutro, doručak, teretana i vježbe snage ili dvorana u kojoj odrađujem golmanski trening. Ti jutarnji treninzi traju 60-90 minuta, nakon toga počinju obaveze na fakultetu-predavanja i seminari. Slijedi ručak i kratak odmor, a onda ponovno na red dolazi trening koji traje uglavnom oko sat i 45 minuta. Nerijetko se dogodi, kao što je to bio slučaj protekli mjesec, da nam tjedni treninzi i utakmice zaista oduzmu većinu vremena. Tako sam zadnja 2 mjeseca treninga imao zaista pretrpan raspored; 9 treninga tjedno i utakmice vikendima.
Što vam je u vašoj dosadašnjoj karijeri bilo najzanimljivije?
Jedno od zanimljivijih stvari je zasigurno bio i sam transfer iz Siska u Zagreb, a ujedno i nastupanje za prvu ekipu PPD Zagreb u SEHA ligi protiv mađarskog Veszprema koji je te godine bio prvak Europe. Utakmica na kojoj sam prvi put branio skoro čitavo jedno poluvrijeme i utakmica na kojoj sam prvi put doživio kako je to igrati protiv „velikih dečki“. Istaknuo bih i Europsko kadetsko prvenstvo kao jednu od stvari koje će mi zasigurno ostati u sjećanju, obzirom smo tada osvojili srebrnu medalju, a još je posebnije jer smo igrali „doma“- u Koprivnici i Zagrebu, a naša najbolja publika nas je bodrila od samog početka do kraja.
Ali zasigurno bih na prvo mjesto stavio ono što smo postigli ovoga ljeta, točnije 28. srpnja 2019 u Španjolskom Vigu na Svjetskom U-21 prvenstvu u rukometu, a to je osvajanje prve rukometne juniorske medalje za Hrvatsku. Naime, Hrvatska do sada nikada nije osvojila juniorsku medalju u rukometu. Došli smo do finala gdje su nas dočekali Francuzi te smo uspjeli izboriti srebrnu medalju. Naš trener Dominiković je bio jako ponosan rekavši nam „dečki, niste izgubili zlatnu medalju, već osvojili srebrnu. Niste izgubili u bitci za prvo mjesto, već ste osvojili drugo mjesto“. To je ujedno i najveći uspjeh moje dosadašnje karijere, a nadam se da će takvih i sličnih uslijediti još mnogo.
Koji su dojmovi sa Juniorskog svjetskog prvenstva?
Na prvenstvo nas je trebalo ići 16, odnosno 14 igrača i dva vratara. Takva je bila odluka saveza, no trener Dominiković je želio povesti 17 igrača. Bilo je tu dosta negodovanja te se ovim putem želim zahvaliti tehničkom direktoru reprezentacije Ivici Udovičiću koji je ipak na kraju dozvolio 17 igrača, a taj 17. igrač sam bio ja.
U mlađim uzrastima četiri su rukometna prvenstva: kadetsko europsko prvenstvo, kadetsko svjetsko prvenstvo, juniorsko europsko prvenstvo i juniorsko svjetsko prvenstvo. U prethodna tri prvenstva bio sam prvi golman reprezentacije i mislim da me upravo zbog toga trener Dominiković odlučio povesti na Prvenstvo, imao sam najviše iskustva na prvenstvima i dobro se slažem s ostatkom reprezentacije. Na ovome zadnjem prvenstvu sam se priključio u sastav u drugom djelu natjecanja, tj. u „nokaut“ fazi od osmine finala do samoga finala. Dok sam najbolji nastup zabilježio upravo u finalnoj utakmici, te sam tako opravdao svoj dolazak u Španjolsku.
Već se na pripremama vidjelo da smo složna ekipa i da smo svi jako dobri timski igrači. U Španjolskoj smo isto svi bili složni, kad se išlo na kavu, išli smo svi zajedno (smijeh). Upravo to zajedništvo jamči uspjeh u sportu, a prijateljstva koja smo ostvarili/sklopili su za cijeli život i ponekad je to čak i važnije od same medalje.
Kakav je vaš status u reprezentaciji?
Do sada sam bio kadetski i juniorski reprezentativac. Nakon ovog zadnjeg juniorskog prvenstva postajem senior. Planiram i dalje nastaviti marljivo i uporno trenirati i nadam se da ću jednoga dana, uskoro, dobiti priliku zaigrati i za hrvatsku A reprezentaciju na europskim i svjetskim prvenstvima. Nadam se da ću uspjeti ostvariti i životni san, a to je zaigrati i na Olimpijskim igrama.
Kakvi su vam planovi ili ambicije u budućnosti?
Prvenstveno želim steći fakultetsko obrazovanje jer smatram da je obrazovanje iznimno važno u životu. Planiram odraditi i nadolazeću sezonu u MRK Sesvete u Premijer ligi. Odraditi sve svoje obaveze što kvalitetnije, a pri tome naravno marljivo i kontinuirano trenirati.
Želio bih jednoga dana otići igrati u Njemačku ili Francusku.
Kakva je, po Vašem mišljenju budućnost juniorskog rukometa u Hrvatskoj?
Dobro se radi u Hrvatskoj. No, na kraju je važno koliko ćemo dečki iz juniora imati u seniorima. Ključno je da imamo dobar program za pomladak i da se jako dobro radi s mladim generacijama.
.
IVAN PANJAN
Datum rođenja: 22.12.1998.
Pozicija: Vratar
Trenutni klub: Muški rukometni klub Sesvete
Bivši klubovi: Medveščak ZG, PPD Zagreb
Visina: 191 cm
Težina: 91 kg
