O tome kako se s novonastalom situacijom u obrazovanju djece nose roditelji, progovorili su upravo oni sami. Nikome nije lako. Ni djeci, ni roditeljima, a isto tako i učiteljima. Jedno je sigurno. Situacija je sasvim nova, izvanredna pa se tako i treba postaviti te pokazati najveću moguću dozu razumijevanja, svi za sve!
Čarobnog ključa koji otvara sva vrata i donosi izlaz iz situacije u kojoj se nalazimo nema! Budimo tu jedni za druge!
Donosimo iskustva dvije majke, jedna ima dvoje djece u osnovnoj školi – mlađeg i starijeg školskog uzrasta, a druga je majka dva osnovnoškolca i jednog srednjoškolca!
Prvo roditeljsko iskustvo:
“Majka sam dvoje školske djece, učenika prvog razreda i višeg razreda osnovne škole. Zbog trenutne situacije s pandemijom oboje prate školu na daljinu. Neke obitelji možda imaju više djece, neki nemaju brzi internet ili više računala, a neki i rade pa su djeca sama kod kuće. Naša situacija je da sam ja kod kuće dok otac radi.
Ujutro u 8.00 sati mlađe dijete prati nastavu Škola na trećem, a onda učiteljica u 9.00 sati šalje zadatke u grupu preko Vibera. Zadatci često ne prate izlaganje učiteljice na televiziji, ali mu je televizija zanimljiva zbog sličnosti s pravom školom. Ne sviđaju mu se crtići i dokumentarni filmovi koji se prikazuju, ali mu se sviđaju vježbe za Tjelesnu i zdravstvenu kulturu. Potom rješava zadatke s Vibera, a onda bilježnice ili video snimke čitanja ili recitiranja šaljemo učiteljicama na mobitel. Isprva je ovakav način „učenja“ bio težak i zamoran, ali se sada već naviknuo.
Starije dijete ima više briga. Prati raspored sati toga dana i već ujutro sjeda uz računalo gdje predmetni učitelji šalju zadatke. Uz računalo s pauzama za ručak, užinu i večeru nerijetko sjedi po 12 sati. Zašto? Zato što samostalno rješava zadatke u radnim bilježnicama, iste potom slika mobitelom, šalje si na mail, sprema s maila na računalo i onda snima u virtualnoj učionici za svaki predmet posebno. To dugo traje jer internet radi sporo. Istovremeno ima otvorenih više programa, jer neki učitelji komentiraju na platformi Yammer, a učionice su posebno. Isto tako radi i za glazbenu školu.
Razumijem da se škola mora odraditi na daljinu i vjerujem da se učitelji trude povezati s učenicima na daljinu, no problem je u preopterećenosti zadatcima. Mlađi učenik sam uz našu pomoć obrađuje gradivo. Stariji se trudi, ali mu ovakvo učenje oduzima cijeli dan. Mi pomažemo koliko možemo, uz druge obaveze oko kućanstva i posla, ali ispada da u pomaganju učenja na daljinu radimo tehničke stvari umjesto djeteta. Snimi, prebaci na računalo, uploadaj na server, prouči novi program, objasni program, internet je spor ili je velika navala na platformi, a vrijeme za rok prolazi! Svi smo odjednom u stresu! Sve zadatke na kraju uspijevamo napraviti i predati, no postajem očajna kad vidim svoje nezadovoljno i razdražljivo dijete koje je prije voljelo školu, a sada kaže kako više ne može.
Nedostaju im školski prijatelji, rad kakav su imali u pravoj školi i red koji su onda imali. U školi se obrađuje i vježba gradivo, a kod kuće piše zadaća i uči. Sada je sve kod kuće!”
Izvanredna je situacija, ali da li zbilja potrebno toliko vremena za djecu boraviti uz računalo? Kao roditelj apeliram na učitelje da imaju razumijevanja što i koliko toga zadaju učenicima, a mi ćemo i dalje pomoći koliko možemo.
Drugo roditeljsko iskustvo:
“Osim što smo imali poteškoća s internetom i snalaženjem u svim novostima, u prvom tjednu nastave nastavnici su bespoštedno slali bezbroj zadataka, te smo bili okupirani doslovno cijeli dan.
Napominjem da je to uključivalo i cjelodnevni angažman mene, roditelja. Nakon nekoliko javnih upozoravanja roditelja, broj zadataka se smanjio, pa se može sve stići. Ponekad je broj zadataka veći, ponekad ih je manje – kao i inače u školi. Većina nastavnika vrlo brzo i redovito šalje povratne informacije. Primijeti se velika angažiranost određenih nastavnika koji su na raspolaganju uvijek, bez određenog vremena. To je zaista pohvalno.
Međutim, neki uopće ne šalju niti jednu riječ koja bi djecu uputila u daljnji rad, potvrdila da je nešto dobro ili nije.
Ipak, zamjerki još uvijek ima. Prije svega, nema nekog pravila kad stižu zadatci. Nema nekog određenog vremena, ponekad dođu zadatci za predmet koji uopće nemaju određenog dana. Ponekad stignu tek navečer (iako su za sljedeći dan, mislim da to nije u redu). Zbog toga se dogodi i da previde zadatke jer oni stižu, zbog jednih ne vide druge, a to im se upisuje kao neizvršavanje zadataka. To nam se ovih dana dva puta dogodilo. Premda su djeca „screenshotom“ dokazala kako je zadatak poslan, jednom to nije uvaženo. Naprosto stiže previše objava i u tom moru poruka je nemoguće sve vidjeti. Mislim da nastavnici moraju uzeti u obzir i mogućnost da su oni previdjeli zadatak jer im stiže puno povratnih rješenja zadaća.
Nastavnici trebaju uzeti u obzir da djeca sama uče, odnosno uz pomoć roditelja koliko je to moguće.Nije u redu da se učenje svede na prepisivanje primjera iz udžbenika, koji je najjednostavniji mogući, a zatim rješavaju zadatke koji postaju teži. Tu se uvijek pojavi još neka „caka“ koju sva djeca ne mogu sama sebi razjasniti. Vezano uz to, pojavi se pisana ocjena u e-dnevniku koja ne može rezultirati uvidom u rad djeteta nastavom na daljinu. Opaska kako dijete rješava srednje teške zadatke je neutemeljenja, jer dijete rješava zadatke koje nastavnik/nastavnica zada. Kako je moguće komentirati da je dijete nesigurno u radu, a šaje redovito potpune zadaće. To me kao roditelja zaista ljuti.
Treba se zapitati mogu li svi roditelji pomoći svojim znanjem, imaju li svi dobar internet (osigurani su tableti za one koji nemaju, ali ne i internet), u kakvim obiteljskim prilikama djeca žive. Psihički je ovo stresno razdoblje za sve, posebno za djecu, treba i to uzeti u obzir jer ne proživljavaju svi jednako novu situaciju.
Premda je većina roditelja doma, postoje i druge obaveze, a svi smo sad fokusirani na školske zadatke, jer djeca ne mogu sve sama odraditi. Da mogu, učitelji i nastavnici ne bi bili ni potrebni.
Osim toga, neki roditelji odlaze na posao, a to još otežava situaciju, jer, povratak s posla je daleko od onog uobičajenog. Treba se presvući, oprati, doslovno dekontaminirati. Ja osobno radim od kuće, ali, uz pomaganje svojoj djeci, dodatno brinem o nekoliko starijih osoba, što iziskuje dodatno vrijeme.
O nastavi na daljinu treba promišljati s više različitih gledišta. Ne može se odvojiti škola od obiteljske, niti cjelokupne situacije. Obrazovanje je vrlo bitno, ali ovo je ipak izvanredna situacija te se tako treba i postaviti. Svesti sve na nužno, ne pretjerivati.
Izvor: V. R. i M. L.
Foto: roditelji.hr, pixabay
