12. studenog, u ponedjeljak, svoj 23. rođendan proslavio je „najslušaniji radio u Sisačko – moslavačkoj županiji“, Quirinus Radio.
Njegov zaštitni znak, kao i najprepoznatljiviji glas koji svakodnevno ulazi u naše domove putem radija je jedan sasvim poseban glas, glas gđe. Karmen Valenta.
Teško ćemo u našem širem zavičaju naći osobu koja nije čula za Karmen.
Voditeljica mnogih svečanosti i događanja u našem gradu, županiji, ali i diljem Lijepe naše, osoba koju svakodnevno susrećemo u prolazu s osmijehom na licu i uvijek rado slušamo putem radio valova.
Upravo je Karmen Valenta draga gošća našeg portala.

U uvodu smo rekli tek ponešto o Vama, no sada Vi recite nama i našim čitateljima: Tko je Karmen Valenta?? Kako biste se predstavili našim čitateljima?

Prvo, hvala što ste u mnoštvu ljudi koji zaslužuju biti predstavljeni u medijima odabrali predstaviti mene, jer nas ,koji radimo u medijima ,rijetko predstavljaju, ali zato često prozivaju. Karmen Valenta je kao osnovnoškolka čitala na satovima ono što je učiteljica zadala, želeći uključiti i učenike u rad. “Ti lijepo čitaš, ajde molim te čitaj…“.U dvorani OŠ „Braća Ribar“ u Sisku vodila sam školske priredbe, a doma, uzimajući različite figure koje podsjećaju na mikrofon, hodala po stanu i „maltretirala“ cijelu obitelj. Nekako, kao da si predodređen ili „rođena“ za neki posao. Iako sam u životu radila različite poslove, uvijek je tu paralelno bio medij i to ,prije svega i uvijek na prvom mjestu, radio. Uvijek mi je bio izazov. Tata je volio „tehniku“ i mi smo u svakoj sobi imali nekakav tranzistor ili radijski prijemnik, a jednog od njih sam „rašarafila“ da vidim tko to unutra priča. Prirodna ljubav prema komunikaciji, ljubav prema ljudima i pjesmi, jer se u mom obiteljskom domu uvijek pjevalo i nešto slavilo, kasnije studij sociologije, sve je to doprinijelo da sam danas ono što jesam.

Kada je i kako počela priča čiji su glavni likovi Karmen Valenta i Quirinus Radio?

Moja priča s radijom počela je još na Radio Sisku, tamo sam „ispekla zanat“, ali u ovom poslu ne možete reći, eto sve sam naučio, sada mi je samo da dolazim na posao , radim i zaradim plaću. Posebno je radio medij koji brzo raste i, ako ste spremni svaki dan učiti, onda u ovom poslu možete i opstati. Na Radio Quirinusu koji je rođen 11.stiudenog 1995. godine na Martinje („In vino veritas“)počela sam raditi najprije kao vanjski suradnik. Bila sam stalno zaposlena na jednom sasvim drugom poslu gdje bih vjerojatno i dan danas radila da koncesionari Radio Quirinusa nisu obavili sa mnom obavili nekoliko ozbiljnih razgovora s porukom da je krajnje vrijeme da se „uozbiljim“ haha, i da dođem raditi za stalno na radio. Hvala im što su bili uporni. Znači, eto bilo je to prije 23 godine, prvo honorarno, a eto sada zauvijek…

Glavna ste urednica programa. Uređujete i vodite mnoge emisije, ili ste ih vodili svojevremeno. Možete li nam reći koje su to emisije? Ima li neka koju biste posebno izdvojili iz nekog razloga? Što sve uključuje priprema jedne radijske emisije?

Radijsko novinarstvo ima svoje posebnosti. Svaki medij je drugačiji pa je i pristup poslu drugačiji. Često obrađujete teme koje vam nisu prebliske pa je i priprema duža, ali je nužna. Radim dugi niz godina, ali za svaku emisiju se i dan danas pripremam kao da mi je prva u životu. Iako često može nešto neplanirano „izletjeti“ u izravnim emisijama, baš njih najviše volim. Iskreno, ne volim snimanje, popravljanje, ispravljanje nečije zbunjenosti i friziranje. Radio je medij trenutka, on je tu da vam ponudi stvarnost, trenutak, osjećaj, emociju, da vas razljuti ili razveseli, ali kakve god u vama emocije pobudio znači da ga osjećate i da živite s njim. A emisija je dosita bilo puno, puno više nego danas, jer se radio mijenja, jer se pristup slušateljstvu mijenja, jer su potrebe slušatelja drugačije. No svakako, tu je neizostavna „Bakina škrinjica“ koja je u počecima svoga emitiranja trajala puna tri sata i zapravo teško da biste mogli pronaći osobu u našoj županiji koja voli baštinu, tradiciju, tamburašku i starogradsku glazbu, a da nedjeljnu večer nije provodila uz naš radio i Bakinu škrinjicu. Gostovanja su bila u živo. Naš prvi prostor u Kazalištu 21 bio je toliko mali da se jednom moj direktor, koji je imao namjeru ući u prostor radija, vratio doma. Rekao je: „ Ne znam čega je bilo više, ljudi, instrumenata, kolača ili domaćih kobasica“, a emisija je predstavlja blago koje posjedujemo i trebamo njegovati i čuvati. Naravno tu su i druge emisije, jedna i dalje vrlo aktualna „Centrifuga“, ali trenutno uživam najviše u nedjeljnom programu „Nedjelja s Karmen“. Od 7 do 13 sati, osim kada sam na godišnjem već dvadeset godina radim nedjeljom dopodne. Biram glazbu, informaciju, pokušavam ući u svaki dom koji sluša naš radio i biti sa svima dok piju kavu, pripremaju ručak, „feštaju“ u klijeti, pate za izgubljenom ljubavi ili se oporavljaju od subotnjeg tuluma…

O izazovima, ali i ljepoti novinarskog poziva zasigurno se može puno toga reći. Sam poziv nosi određene specifičnosti, od radnog vremena, usklađivanja obiteljskog života s poslom pa sve do brojnih susreta, poznanstava i putovanja. Kako je to izgledalo, i kako danas izgleda, u Vašem slučaju?

Novinarstvo kao izazov i posao, nas – radijskih novinara u lokalnim redakcijama ipak se, važno je to naglasiti, razlikuje od posla kolega koji rade u nacionalnim medijima, bilo da je riječ o novinama, portalima, televiziji…Mi lokalni novinari imamo zadatak građane informirati o svemu onome što vjerujemo da im je važno za svakodnevni život. Na našem radiju postoje emisije koje svojim temama , poput emisije „Bez cenzure“ propitkuju „i jednu i drugu stranu“. Dolaze mladi ljudi, žele raditi na radiju i prvo pitanje je radi li se svaki vikend i svaki blagdan. Da, naše radno vrijeme je specifično, netko ga može, netko ne može prihvatiti. No, jednom su mi kolege za rođendan poklonile majicu s natpisom „Organizirat ćemo se“. Važno je i u ovom, kao i u svakom drugom poslu biti dobro organiziran. Važno je biti spreman na odricanje, ali ono što je najvažnije jest voljeti svoj posao. Naši slušatelji osjete tko ovaj posao radi da bi na kraju mjeseca primio plaću, a tko ga radi iz ljubavi. Što se tiče putovanja, upoznavanja ljudi, to je dodatno bogatstvo koje oplemeni svakog čovjeka. Obzirom da radim na području cijele Hrvatske kao moderator različitih protokola, programa, promocija, obzirom da sam u tim situacijama Karmen Valenta, ipak svi znaju da sam Karmen Valenta s Radio Quirinusa. I događa se da danas, kada radio možete slušati u bilo kojem kutku svijeta putem „streaminga“, da ljudi koje sam na putovanjima upoznala sada slušaju naš radio.

Kad bismo povukli paralelu između radija nekada i danas kako bi ona izgledala iz Vašega kuta ? Često čujemo ili čitamo kako su redakcije sve manje. Što to znači?

Nekada su jednu radijsku „šihtu“ radili novinar, tonski realizator, glazbeni urednik, voditelj. Danas si sve. I dan danas slušatelji pozdravljajući me kažu pozdrav vama i svima u studiju i režiji. A u studiju i režiji sok i kava…haha. No, ima to i svoje prednosti. Slušatelj prepoznaje da si za mix pultom baš ti, jer imaš specifičan pristup poslu, odabiru glazbe. Redakcije su sve manje, jer nema novaca. To je gola istina, od nje ne treba bježati. Nema novaca, jer nema marketinga .S druge pak strane, osim što je sve manje novaca sve je i manje entuzijazma. Rijetko ćete naići na mladog čovjeka koji će volontirati na radiju, jer voli taj posao i želi nešto naučiti. S druge strane, mislim da je i „pomodarstvo“ slušanja radio postaja koje su „u formatu“ odvuklo marketing iz lokalnog medija. To nije dobro!! Moja poruka slušateljima je da slušaju lokalne medije, jer samo oni znaju kad autobus vozi i kad je dežurna zubarska ordinacija u vašem mjestu, a voda za piće zdravstveno ispravna.

Vi ste prepoznatljiv glas, ali i lice. Za svoj predani rad više ste puta nagrađivani, što je znak da ste prepoznati u svojoj sredini, ali i puno šire. Što Vam znače te nagrade i kako gledate na njih?

Sretna sam i ne želim uopće biti lažno skromna. Gode mi pohvale, raduju me nagrade, jer to znači da je netko prepoznao tu ogromnu količinu ljubavi i truda koji ulažem u ovaj posao. Sjećam se kako sam se predivno osjećala kada su mi rekli da imam glas kao Gordana Bonetti , oni koji poznaju njezin glas znat će o čemu govorim. Kada nisam na svom radiju pripremam se za programe koje odrađujem najčešće vikendima ili u večernjim satima. Moj laptop je užaren već u pola 5 ujutro, dok paralelno s pisanjem programa kuham juhu . Oduvijek je to tako. Ne znam što je spavati vikendom do 10, ne znam što je to imati tri tjedna godišnjeg u komadu, ne znam kako izgleda ne biti na radiju sa slušateljima u Novogodišnjoj noći . Znate, kada si najumorniji tu je pjesma, tu je radio…

Vi ste predsjednica HND Sisačko – moslavačke županije. Možete li čitateljima našega portala reći nešto više o Društvu novinara, ulozi i značenju takvog oblika udruživanja novinara na razini Županije, ali i širim razinama?

Važno je da se struka drži zajedno, lakše je ako istupate jedinstveno kada je bilo koji kolega prozvan, najčešće ni kriv ni dužan. Imali smo takvih slučajeva u posljednje vrijeme i na području naše županije. Obično politika misli da može uvijek i sve i baš onako kako njoj odgovara, a kada nelogičnost primijeti novinar i na to ukaže, onda se ta ista politika prilično bahato svemu tome čudi. Iako se možda čini da, kada pročitate naslov „HND oštro osuđuje…“ nitko ne reagira, nije tako, ipak reagira, ipak se čuje.

Današnje društvo često puta medije naziva “korektivom društva“. Kako to objašnjavate? Kako vidite ulogu medija u današnjem društvu?

Mi bismo doista trebali biti korektiv, ali opet iz perspektive lokalnih medija, iako se to osjeti i na nacionalnoj razini, na žalost nismo to u dovoljnoj mjeri. Posljednjih godina mi smo „ovisnici“ , ovisnici o financijama lokalnih uprava i često smo percipirani kako pišemo „veži konja kako gazda kaže“. Da, o tome netko treba progovoriti. Medij kojeg voli jedna politika sve će dati tom mediju, onom drugom koji se kritički odnosi prema njemu neće dati ništa, ako je vlasnik medija netko tko se ne sviđa lokalnom čelniku svi koji rade u tom mediju trebaju trpjeti. Znam isto tako da je i medij u vlasništvu poduzetnika i da je poduzetnik taj koji se mora angažirati i osigurati prihod svom poduzeću. Ali ako je politika ovdje kako bi bila u službi građana i mediji su ti koji su u službi građana. Pa idemo se onda dogovoriti i raditi zajedno u korist svih građana. Pozvala bih lokalne čelnike na svim razinama da prošeću po našim redakcijama, upoznaju ljude koji rade za svoju egzistenciju , koji često rade za minimalnu plaću u različitim uvjetima . Jedno je kad nas sretnete na terenu, a jedno je kad dođete k nama i vidite koliko se trudimo pošteno odraditi svoj posao. Hvala što me razumijete, šalim se , ali vjerujem da će netko razumjeti i ovu poruku.

I za kraj nam recite, kad biste bili u prilici ponovno birati životni poziv, što biste izabrali??

Bila bih ovo što sam danas, niti u jednom trenutku nisam požalila, jedino žalim što ipak više vremena nisam provela sa svojim sinovima Ivanom i Matejom koje volim najviše na svijetu i kojima želim da vole i budu sretni!

Foto: Karmen Valenta