Svladavanje rijeke i njezinili prepreka jedan je od osnovnih pokretačkih motiva razvoja svakoga grada. Uz obale rijeke Kupe u prvoj polovici 19. stoljeća žive svoj život dva odvojena naselja: Civilni Sisak na lijevoj i Vojni da desnoj obali.
Do sredine stoljeća, ovo su dva podjednako velika naselja među kojima ne postoji uređeni prijevoz preko rijeke. Tek je nekoliko ribara iz Siska i Odre, uz naplatu po pogodbi, svojim čamcima prevozilo ljude i robu s jedne na drugu obalu rijeke. Sve živahnije prometovanje pokušalo se olakšati skelama ili prevozima. Osim što se pokazalo nedostatnim i znatno otežavalo komunikaciju državnom cestom, uveliko je otežavalo sisačku svakodnevicu. Požari koji uništavaju imovinu jer je onemogućen prijevoz vatrogasne opreme ili nesreće pri prijevozu nisu bili rijetka pojava. Trgovci, kao najimučniji i za razvoj prometnih komunikacija najzainteresiraniji sloj sisačkog stanovništva, pokretali su inicijative za izgradnu mosta. Već 1915. godine trgovci Franjo Khern i Mate Juda iznijeli su ponudu za vlastito financiranje gradnje mosta s traženjem koncesije na 18 godina. Kako je koncesija odobrena na samo 12 godina, oni su od ove zamisli odustali pa su do gradnje mosta protekla deset ljeća. Njegov graditelj je zagrebački poduzetnik Guido Pongratz. Koncesiju je dobio na 50 godina te je sve do 1912, kada je most prešao u ruke države, ubirao maltarinu.
Izvor: Gradski muzej Sisak
Foto: Siscia
