NISKI OBLACI
Slike su posredovanje iskustva stvarnosnoga? Iskaz njegovih preobrazbi! Godišnjih doba prijelaza, kakva su proljeća i jeseni, i onih mirovanja, kakva su ljeta i zime. Odijeljeni i neodijeljeni glasovi vodenih prikaza, zemaljskih stvorenja i zračnih bića, koje treba predočiti. Sve što na svijet nije izašlo, ostat će neispoljeno! U moći i nemoći da se zamisli, da se iskaže. Tako govorimo o izričaju, načinu ili samoj mogućnosti izraza. O jeziku slikarskih sezona sebi nalik ili o nečem posve drukčijem, niti jednom istom nego uvijek različitom. Ničemu slično, premda prošlo određuje buduće.
Započeti tekst o Slavi Strieglu vodi prema vodenim motivima i njihovu predstavljanju, odvodi prikazivanju koje bi trebalo objasniti kako odnos slikara spram svijeta, tako i mnogobrojne mijene u prirodi. Neke duboke i dublje spoznaje, šire i prostranije od primaknute vječnosti ili netom nadvladane vremenitosti. Trenutak i njegovo ispunjenje slikanjem!
Možemo li Strieglovu zanesenost slikanjem i potresenost slikarstvom prepoznati kao neko vidljivo načelo, uz naraštaj povezati, koji je “povučen” slikarskim slutnjama i “zatečen” mogućnostima znao i uspijevao u dosluhu sa svojim izborom slobodnoga stvaraoca živjeti. Pojedinačnost prigrliti i nužnost dosegnuti! Uostalom, kada bismo vlastiti život trebali ispričati, odakle krenuti? Od rođenja – iz nečega prije njega? Kako uspjeti godove vlastita stabla opasati, i svoju krišku vremena označiti? U posvudašnjosti nesklona stanja zanos održati. Slijepom se ljubavlju okititi! I nije li ona posve nalik odanosti slikarskome poslu i čestitosti namjere, običnom ljudskom poštenju u prijanjanju uz djelovanje, uz nastojanje da prirodu se pronikne, da svijet oko sehe opiš e i u posvemašnjosti iskaže; oskudica, osamljenost, propadanje kroz vodu, dolje, dublje u plamen gdje sve će sagorjeti. Već stišana bol, bezimeni krajolik i priča otkupljenja.
Ostaje zatečen i ne pomišlja koliko je taj mjehurasti susret krhak, kratkotrajna sreća. Slika sve uža i uža. A, ista priča u jednome može izazvati strah, drugoga ohrabriti. Svijetlo slikara salijeće! Blijedožuta sumaglica, godina za godinom, u krivo ili pravo godišnje doba. S ovu ili s onu stranu vode koja protječe. Vrijeme će se rascijepiti kao ljuska, izliti svoju nutrinu. Daleko od vodenih brzaca. On će uspjeti! Među trskama i riječnim šašom. Da se ne izgubi, i netragom ne odluta Ponad svega što se pojavilo ili ponovilo, pred neminovnošću ovakvih ili onakvih obrisa i sjenki. Ispod niskih oblaka! Slika titravih odraza, koju zamišlja i njegovu izvođenju se nuđa. Zastane, pa krug na vodi ostavi. I zgora, s neba lastavice se strmoglavljuju, izvijaju se na sve strane, krug za krugom, krugovito, kao da za kupolu su svijeta pričvršćene. Čaplje i bijele rode: zatočenice vremena!
A iza poznatih voda nalaze se druge obale – prirode ili umjetnosti – jasno je da svaka slika skriva priviđanje svoga stvaraoca. Strast pronalaženja, nježnost i žestinu, plovidbu zbog plovidbe. Sve što njegovu oku i duhu jednom će se predati. Poznatost motiva, slikarsko znanje, ljubav s kojom je pred djelima velikih majstora zastajao, onako skroman i jednako zadivljen. Promatraj, samo pogledaj, i vidjet ćeš svijet.
EKSPRESIONIZAM ILI EKSPRESIJA
Zbog istinitosti, malo zbog vlastitih slutnji, nije se trudio da slici krajolika išta dodaje. Ponešto je izostavljao! Slike su malo-pomalo prisvajale njegov život; slikanja se nije mogao odreći.
Voda se rasipala u sivoj modrini i obala je zalegla u meko zelenilo. I godina mladenačka, jedna drugu sustiže: dolazak 1939. na Umjetničku akademiju u Zagreb iz Siska, nekoliko prvih naslikanih akvarela; kuće i obala s jedne na drugu stranu vode, Bager i Stara luka, svježe i smedezeleno. Sve mjereno prvotnošču doživljaja, povjerenjem u viđeno. Zamka akvarela ili podatni kist u ruci kojim tako dobro povlači nebo uzgor i podvlači vodu nauzdol, dok zemija tromo leži negdje između. Slika u dva plana nadvoje je prelomljena.
Sve što se kupa u hladnim vodama, grije se na bojama zapada. Konjska zaprega, kola i sam čovjek već zamiču iza okuke. Zemljani tonovi akvarela, neki kažu: utonuli u sažganu sepiju.
Ozbiljne stvari dolaze poslije, a najozbiljniji su trenuci upravo oni u kojima se ništa ne zbiva. Sve je ograničeno i nekako skučeno, jedino u njem se zrcali potresnost doživljaja. Daljine su nepovratne! Otežale su vodoravnice i suspregnule su se okomice, neuhvatijivo je obilje bijelih predaha, ili to ledena se sumaglica razlila ponad krajine. Težina, težište nevidljivih dubina, kaže Sveti Pavao — jer vidIjivo je prolazno, a nevidIjivo je vječno. Kad sutra dočeka!
Okrene se, nedaleko sletjelih roda, među konjima i kravama koji s polja se vraćaju. Zvukovi, mirisi i boje koje sve snažnije osjeća, u mliječnoj izmaglici nevidljivim su nitima povezani. Životom ovdje a ne ondje; prisutnost koja stvara dubinu. Osobit privid treba pokazati! Djelovanje koje odaje svijet i njegovo treperavo opstojanje. I kako to pokazati, kamo god pogled baci; na kuće, krave uz obalu, plotove, nebo što iznad ograda visi, istoga trena iza svega se nazire ljepota, uzdigao most, čija su oba kraka utonula u beskraj. Prozirnost vode, pod mostom u izmaglici. Koja istinitošću zarobljava i oslobada.
Neki su darovi čuda ljepote! Livade pod mladom travom; šuma je zazelenjela, a nastupile su i blage noći. Pod koracima mu je šuštalo suho lišće, dok je odlazio njegove su stope ostavljale trag u netaknutu snijegu. Nitko ovamo nije dolazio! Pred njim, samo četvorina papira svjetiljkom duha osvijetljena. U bjelini tiho da umine! Jednom kad zamrznutim putom se bude vraćao.
Slika iznosi sadržaj koji odraz je njegove nutranjosti. Slike slikara izdaju! One su rijeka koja teče ili most između njega i drugih, između njega i svijeta. I uzalud u njima tražimo žarke boje jakih odnosa crvenoga i zelenoga. Zalud se bjelina upire, jer svjetlost uzmiče! Ipak, više ništa nije kao što je bilo. Ni krajolik, ni ljudi. U Zagrebu je Krsto Hegedušić, i on vodi mali ili večernji akt, a grafiku Krizman. Crno i bijelo, jasnih odnosa i još jasnijeg plasticiteta. Litografije i studije! Crno, tako crni linorezi, koji starinskim temama Rembrandta pristaju. Prosjak, prerušeni lik ribara duša.
U klasi se listaju knjige s reprodukcijama, neke nalazi u jednoj dobro opskrbljenoj knjižari u Masarykovoj ulici, treće donose na oglede profesori. Nitko ne može previdjeti Francisca Goyu. Više goyeskno, koje slikara okružuje. Sav je naraštaj snagom izraza zadivljen. Kakav koloplet tijela, sažgano smeđe sve do malih oaza okera, samo ponegdje zgrušano crvenilo. Akvareli Radnici (1939. G.) i Pogorelac (1941. g.), monotipija Streljanje prati turobna zbivanja. A negdje drugdje rastao je i padao ekspresionizam, premda se još ne zna koja će mu biti konačna sudbina. Usto, boje su u njem življe, jasne su, i likovi su u pokretu, u kovitlacu se razrješava svjetlo i tama, koja svejednako i nemilosrdno grabi prostor. Usamljeni likovi u grozničavoj noći. Da u njoj se ugnijezde.
A kod Krizmana, već je treća godina na izmaku, on je u vojsci, i dolazi polagati ispite; ?… a upravo se moglo tako dobro raditi!”. Gdje su izgubljeni svi ti dani, godine … Već je 1944. i Krsto Hegedušić ga poziva u slikarsku družinu za Mariju Bistricu, a tamo su već Željko Hegedušić, Nikola Mucavac i Ivar Generalić, uskoro će doći Kinert i Dulčić. Dani u nepovrat prolaze, prave se skice, crta se krajonima i kredom na velikim smeđim natron papirima, na samim se freskama u crkvi radi malo ili takoreći – ništa. Snijeg je i zima, ah taj Krleža: uvek neko mokri, neko visi na galgama! A njemu treba vremena za slikanje, a njega nema, i nema ga ni njegov profesor Šulentić, koji se otputio nedjeljom, zajedno s vjernom Ženkom, natovaren štafelajem, malkastnom i s dva-tri napeta platna, da bi zauzeo mjesto u jutarnjem vlaku za Karlovac, sišao u Jaski, hitro se pozdravio s prijateljima u Bivalovoj apoteki, i zaputo se put Palačnika i Plješivice. Umoran i sretan, s jednom ili dvije slike podruku, vraćao se večernjim “samoborcem” u Zagreb. Slikanje nema ništa s onim što se oko njega dešava? Krug je itako zatvoren!
Veselo je gledati kako život treperi na zapusima crnine. I prelijeva se sjajniji i snažniji. Taj ugrušak poosobljenja, grumen ranjivosti i potresenost crveni-lorn cigle, krasta oguljene žbuke Slika uljem na platnu Zimovke (1946. g.), Košaru s voćem (1947. g.), Jabuke (1948. g.), ili kako čitati Babićevo iskustvo? Slike su obilježene slutnjom i čežnjom, isto kao što bilježe napetost, strah i potihu sućut. Zimska neka zalihost! I u svem ne treba tražiti neko konačno tumačenje navedenih sklopova ili odjelitosti, zanemariti poticaj oslikavanja motiva, niti se ograditi od pobude o njihovoj atelijerskoj proćućenosti. Kad ulomci, kad ostaci su postali pravilo. Jezik se usitnio No dobro, možemo zamisliti kako slike imaju čudesno pamćenje cjelovitosti, i tako krenuti dalje.
SVJETLA NA VIDIKU
Bjelina dopire iz predmeta i izmjenjuje se sa svjetlom u slikarevu oku. Sive oči, modrina ljetna od neba do zemlje. Okno je otvor kroz koji svjetlost u kuću ulazi. Dakako, stvari su jednom postojale, i više ih nema! S protjecanjem se valja suočiti, zbilju predočiti. I gdje su nestale one važne strane svijeta o kojima se toliko govorilo: Manet i C&anne. Becić i Tartaglia! Suprotnosti, dakako, kao metafore predstave, klatno povijesti slikanja. Njihalo ovladana gibanja tamo i amo, Matisse i Vuillard, njihaj koji opisuje dio kruga. Udjel koji se nije sveo na mehaničku igru proticanja i zasićenja, nego klizi opasnim rubom mogućega, da bi se na tren zaustavio. U dvjema nultim ili mrtvim točkama. Sve je važno, i sve je nevažno! Između ne i da, kraja i početka istovremeno, polukruga otklona i priklona. Praznina je bijela sjena svjetla! Cezura u središtu svijeta slikarstva.
Godine koje će pokloniti Sisku i slike koje su njemu pripale, progutale su neke od najboljih dana, ili to on pokazuje manje zanimanje za zamisli koje pokreću svijet, povlačeći se s grozničave slikarske burze. U svijesti o rubnosti ili postranosti? Provincija je posvuda oko nas! Uostalom, koja je udaljenost do Svijeta? Ipak pretpostavljam da Striegl nije žrtva tugaljivosti i čežnje ispod skuta J. J. Rousseaua – što god o tom mislili ili nemislili – jer varku je prepoznao, otkrio tvorivo srodnosti u oprobavanju skitnji i iskušavanju sudbine usamljenog šetača. Dotičući međuprostor! U osjećanju usporednosti vremena. Da utren se izgubi snaga privida. Sve razrađenijih registara zvuka i tona, postavljanja svjetlosnih planova. Autoportret iz 1947. Konji i krave na paši, poneki krajolik s vrbama, svedenosti, očišćenost i zaustavljenost, koja čini se sažimanje mitskoga, spajaju pravocrtno i krivocrtno gibanje, dotiču rubno. Rubno je mjesto otkrića!
I opet, nije li to samo oznaka neke pomalo tjeskobne potrage dijelova za cjelinom? Propitivanje pogleda i zamišljanje koje se iznova izmjenjuju! U vremenu koje je potrošeno i zato ga zovemo prošlošću. Svakako, i to je provjereno, djela ostavljaju posljedice, a slikar i model, mesar i životinja nisu ni posve nevini, ni pos~a pomilovani. Sabranost ili neka ganutljiva smjernost se razlila slikama, i razvodnit će nagomilani strah. Sa sviješću da sve je netrajno, i tvar će nestati a ostat će neizrecivo. Rijeka koja odlazi kao da zemlja se onamo nagnula. Potezi bojom bjelini pružaju obris i kakvutakvu čvrstoću? A nisu oni ti koji ispunjaju polje, već14ione će ovladati čista bjelina papira. Duh koji u slike poniznosti je ugrađen, jer sve nanešeno sporednosti su koje i tako odnijeti će voda. Skupljati naplavine ima smisla jedino ako se kane rasuti. Prikazivanje je razasipanje i poigravanje sa stvarnošću krajolika. Nerazgovjetne mrlje na pozadini slikarskih istina, nizovi nezamislivih slučajnosti izlijevanja. Zavo – dljivo rumenilo vrta, i sve ono od bjeline do potpuna zatamnjenja. Potonut će u vodu! Bit će mrtav, a ipak još živ, bez približavajućeg šuma vesala, žago – ra ljudi koji postaje sve glasniji, a osjeća zelen i glibovit sprud. Na njem će se iskrcati i sunce ga ondje grije, povici ovdje jače odjekuju, kao da sprema se nešto značajno. Ništa dragocjenije od istih obala i međa između kojih rijeka protječe. Ne čuje, glasove sve slabije, nesigurne korake ljudi koji kao da nešto traže a ne nalaze, pa odlaze sve dalje i dalje. Izgubili su ga! A trebao bi oči otvoriti, pogled u daljinu uputiti, dok dugačke se zrake umiljavaju oko njegovih nogu. Već izvan sebe! Razmisliti će nad jednim, drugim, trećim Ribama (1952, 1954, 1955. g.), sve dotad zatomiti i spomenuti se Tartaglie, sustežljivosti spram boje, pomnosti i izmicanja samog postupka. I kad bolje promisli, više ni u što nije siguran, a najmanje u ono što donedavno bilo je tako očito. Slikarstvo 6o-ih nesklono je stilizacijama, tako i Stari Sisak (196o. g.), Granik i Kiša (1961. g.) njegova su osvrtanja za ugođajima zagrebačkog slikanja desetljeće prije, ili čak malo više. Neminovnost objave kroz ispražnjenje? Egzistencijalizam ili nova pobuda iz Pariza: čudljiva zvijezda Bernarda Buffeta, odnekud navraćanje na Legerov kubizam, poneki će suputnici pronaći svoju crtu u “ekspresivnom realizmu” Marcela Gromairea. Nekih je godina na venecijanskom Biennalu prikazan Gorky i De Kooning, a u pariškoj galeriji Maegh Amerikanci Gottlieb i Baziotes. Godina za godinom, pijesak se prosijava. I kod Striegla sve je za tren i odjednom postalo čvrsto, crnim bitno obilježeno, da nepostojano i kišom isprano se učvrsti. Krajolik koji se javlja iza pokrajnje ulice, sporedno i pobočno svjetlo Siska. Toplo i hladno! Bijeli horizont, mrljom ružičastoga kao bojom sunčeva zalaska ovlaš dodirnut. Ledeno sunce mjesečeva sjaja, ravnomjerno proziranje i odsjaji prepoznatIjivih gradskih veduta i obrisa.
Zapamtio je boje Dinje (1961. g.), jer kad će ponovno doći vrijeme za gledanje, na njih više neće pomišljati, a one su još jednom i po posljednji put obuhvatile i sažele sve što se iz stare drenovine Ba-Be-Mi moglo izvući. I gotovo istovremeno slika Mesara (1962. g.), nesumnjivost jednog proplamsaja boje da krene nekim drugim smjerom minotauromachie. Ili, to ipak stvarnosnost je doživljaja koji sliku je onkraj svih slikarevih navika uputio pitanjima tvari? To je zacijelo prisutnost informela, i vrijeme je nastanka Bika (1960. g.), velike mase, crne kraste na tijelu oslikane četvorine. I dvije-tri isključivo odnjegovane površine, poseban ili osobit okvir istraživanja, kojim razotkriva da nije mogao zanemariti trenutak tog neposrednog zahvaćanja i obračuna sa slikarskom tvari. Iscijeđena tekućina za slikara uopće i nije pitanje obilne ili presahle boje. Ona je veza između odraza i njegove slike. Obojena osjećajnost i sazdanost za koju je Czanne tvrdio da njegov je motiv. Ne zanima ga njezina neobuzdanost ili uzbuđenje, otisak proizlazi iz istančane tehnike koju zahtijeva brzina izvedbe. I primicanje je prozirnosti koja mijenja slane suze u slatku vodu. Uvjetovanost i njegovo nadilaženje. Znanje o sebi put je oslobađanja! Da neizmjerljivo u svjetlu ne zaboravi, s vode i utoke iz davnine pogled da ne svrne. Predanost realizmu pod oblacima i u magli. Kišne prikaze! Sjećanje možda rastužuje, izjeda ga, glas koji se beskrajem cijedi, iz godine u godinu, odnosi neka obećanja, ona zaprežna kola i riječi upućene ocu, ovaj život, vijugava povorka spodoba. Sve da ih onako zimogrozne zavije i mrtve odnese, kao što ledena struja steže iver, i ponese ga dalje. A vode nagrizaju obalu, i granje se povuklo, žbunje već raste uz zidove sobe. Riječni neki zidovi, dvostrani vodotoci, poskakujući lukovi mosta s ove na onu stranu, ovostranost i onostranost maglovite utvare. I kako se š tim nositi, kako pritom motiv nanovo iznijeti? Nejednake gustoće, tamnih maslinastih i smeđih zemljanih tonova. Što promijeniti, što od svega zadržati? Ne, ne, ništa ne mijenjati, jer promijenila bi se samo ljuska, a nutranjost ostala bi ista. Kad zaobiđe odrinu, i lake se zavjese magle zanjišu. Kad proljeće dođe, tužno i daleko. A most sjeseni nemirnu baci sjenu. Pričin koji tinja ili stvarnost koja polagano trne i nad čijim se smislom valja zamisliti.
Doista, što se od toga zbiva prvi put, a što je samo još jednom ispričana priča? I pritom razlikovati trajnije od privremenoga, udaljenije od bliskih obala. Ah, da, u prirodi ionako sve same su nesavršenosti, a bez težnje potpunosti napor slikanja je besmislen. Zastati još jednom pred stvarnošću i otkucaje njezine odbrojiti. Motivi su neupitni, premda značenja su se promijenila. Mjesta su opustjela! Kakvo će sunce sutra izaći? Svjetlo, a neće biti dan! Tužno je zelenilo i žalosni su vrtovi. Vrijeme se sunovratilo!
SVIJET ZA SEBE
Privremenost susreta, zbiljsko i uzvišeno, dovoljno često da slikar razazna bliskost s predstavljenim i ovlada izostavljenim. Samoća na najskrovitijem se mjestu trusi i otvori, raširi se i dopusti da ju dotakne. Ne, ne prepusti se i propusti dan, a istodobno da odgovori obvezama u školi. Škripac tolikih profesora i slikara, koji će sebi se i slikanju posve predati tek nakon umirovljenja. Povezati sliku po sliku! Možda je ovaj iščekujući prijelaz prispjela mjera vremena? Propušteno se vrijeme za slikanje nikad neće vratiti, ili ostavljen prazan papir nekom će drugom prilikom netko drugi obojiti. Da, ali tada drukčijim bojama, nejednakim svjetlom, različitom gustoćom vode i neba, raznolikijim oblacima. Ništa nije ponovljivo; ipak sve će se vratiti! Koraci dugih poslijepodnevnih sjena. Predobru se priliku ne smije propustom upropastiti, svjetlo na koje se može osloniti. Dan kad će izaći na obalu Save i naslikati još jedan ili dva akvarela. Propustiti taj dan, tu jedinstvenu priliku; za njim će samo ostati prazan obdan. Ono, što će toga dana naslikati, nepropušteno je vrijeme, jer malo ili ništa se uopće može nadoknaditi, i nešto od svega zauvijek se neće ispuniti. Neke su stvari izgubljene za davnih dana, a danas, danas uvečer sretniji on kući se vraća podruku s nekoliko naslikanih akvarela. A sutra? Sutra je novi dan! A njega ne zanima blazni svijet. Želi biti izvan njega, i promatrati. Napose, travnja 1953. u Salonu LIKUM-a, održana je Motikina izložba, o kojoj pišu oduševljeni Rade Putar i Mića Bašičević. Cik- cak kolaži i šarena odjeća harlekina. Pojavljivanje koje će Strieglovu zamisao i osobito zahtjeve za sisačkim gradskim kompozicijama u kasnijem vremenu potpunije iskazati.
Prikazati vedute grada s neke izvanjske točke gledanja iz koje motritelj može procijeniti i usporediti različite njegove dijelove, razmještaj i uvećanje razmjera sposobnost ovladavanja složenom cjelinom. Prozirnost i tmasnost: korablja i kolijevka, kuća, krevet i prijestol! Sisak/ Kupa iz 7o-ih, akvarel u dvije varijante sa šlepom uz obalu i skakutavim lukovima mosta u pozadini. Sjena njegova, ili to mutna je voda? Odziranje tamnih lukova! Sjećanje i spomen na Pont des Arts i Račićev motiv? Jedan Kraljevićev Most ulje na platnu iz godine 1911. i teglenica bokom naslonjena uz obalu. Negdje, skriven u grmlju, jedva zamjetni lik ribiča. Slikar u čamcu sjedi korotom izbljeđivanja ophrvan. Gdje li je onaj trubač sa Seine? Koliko je do Pariza,.gdje su se zmetnuli svi ti kilometri, kad putnik u mjestu premošćuje prostor i tako sjedinjuje vrijeme. Ako se nešto oduvijek želi i gleda netremice, tada se ne čudi svjetlu oblaka u vlastitim očima i ne kasni na sastanak sa zalaskom sunca, ne napušta vode i obale na koje već spustio se mrak.
Nije nikamo ni odlazio, da bi se vraćao. A odanle, nitko se i nije vratio da noć ga nije pojela. Samo da iz mraka izađe i sve će zasjati! Dan za danom se niže; zimska je večer. Bit će hladno, sve prozirno i bijelo. Slikar je jučer, svoje danas, on je možda sveopće sutra. Prostor, vrijeme, prošlost, sadašnjost i budućnost, svršetak vremena ukoliko konačno nam i beskonačno još išta kazuju. Neka su mjesta obećanje svijeta, druga su njegova nagrada. Tisuće priča očekuju da se ispune! Da ne ostanu neprozirne poput tmasti. Tmina skriva uglove, a pretpostaviti može postojanje svjetla: izlaganje, sliku jednu do druge na zidu galerije U tišini! Ostaviti bolnu zelen. Mutna su sjećanja na stoljeće, godine, na maglu, i obale rijeka. Ah, te slatke boje močvare i raspadanja! Neke knjige, pisma, iznošena odjeća, škripa koja klizi po sumaglici. Dok odista ne povjeruje da kopno je zamka i varka koja se u kraju s vodama i rijekama čovjeku pričinja, i da su zbivanja samo tlapnja slabih živaca. Čežnja kojoj će jednom krila izrasti! .
VODA TRINI OBALE
Granice beskonačnosti valja odrediti. I vidi kako se lik na stražnjem sjedalu zaprege smanjuje, i konačno iščezava. Satima dok je stajao! Stranac u prostoru ili glasnik u vremenu; kad jedno će isteći i u drugome poteći. Slutnja, težnja bez zadnjih misli! Život izvan likovnoga središta ili biti cijenjen unutar mjesnoga kruga? Nastojati razumjeti potrebu za prepoznavanjem: kuće i most, kljun krana uz obalu i crkveni toranj. Jedna, i još jedna uporišna točka u beskraju. Tko nju pronađe, u središtu je svijeta! Ista i drukčija naviklost na izgled ili pribjeći zvonu jedne i odzvonu nekih drugih obala? Međuprostor je predio prepolovio! Kao da uzlazi i silazi, amo i tamo daje znakove; svjetlo i sjena. Zamijetio je kako Sisak ponekad izgleda čarobno, u mekoći razdaljina, bogatstvu prijelaza, zelenilu i prozirnoljubičastu, poslije svega, tako pomisli, nehajno gazeći pješčanim sprudom. Jer iza svega ostati će vode rijeka za koje zna da su neprekinutost, da su ovako muljevite i onako plavne, u svjetlu zalaska i izlaska promjenljive, one su protjecanje koje slika će pokazati ili će izblijedjela biti opovrgnuta: sjena na suncu! Neodređenostima valja dodati malo zamrljanja. Bijelini i crnini, kojima toliko toga nedostaje. Pa tko da u tom kovitlacu zapamti stranu svijeta i otkud vjetar puše. Pogotovo, kad središte se oko osi obrnulo! Likovi su nepomični, kanda će ih neka sudba – koju znaju i iščekuju – odnijeti i iz slike pomesti. O nestalnoj svojoj stvarnosti svjedoče. A obale koje vodi ime će dati, međusobno se odzivlju, i onda nebo zazivlju. Pozdravljaju se s proljeća, u ljeto nekamo odlutaju, pod jesen se razvesele i na zimu topli kaput zaogrnu. Godišnja doba možda pripadaju vodama, a zima – ona je uvijek više od Siska. Zahtijeva da se nasamo ostvari! I ne samo slikanjem stvarnosti ili opsjene, svjetla s istoka, i sjene koja se protegla na zapad. Sjeverom uništenja i jugom tišine! Svjetlom koje prostor obavija, i sve više k sebi privija. Kako će to na dobro izići? Kad korablja zapravo nikamo ne plovi, nije porinuta poput broda, nego voda k njoj dolazi, izdiže se i odvaja od tla. Visinom po nebu i dubinom prema zemlji! Oblaci bjelinom sve nadvisuju i – nestaju. Čudni parovi obrnutosti. I tko da se mirna srca prepusti tim stalnim započinjanjima, tim neprestanim obračunima. Slikama prije, ili već odavno stvorenih stvari. Prikloni se djevičanstvu čistoga papira! Da na njegovoj bjelini Prvu sliku naslika. Ostavi napuštena mjesta: za nebo, za vodu, za zemlju … Opran papir! Savu, Kupu i Odru da popije, i njima se još jednom blago i nježno oboji. Sve što nekoć bila je obala, kiše i otapanje snijega, pretvorit će se u rijeku. Tek što pogled je okrenuo i odlutao omamljen baroknom rječitošću Skitnji. Tako je to: ostati sam! Biti oduvjek sam, a gdje su ta priviđenja, prijateljska lica, glasovi mrtvih; kamo svi odlaze? A sliku mora dovesti do prozirnosti, bijeline koju oduvijek je želio doseći. Predjel koji se pred njim zanjihao, i umaknuo! I sjedne on pun strahopoštovanja uz koljena sile veće od njegove uobrazilje, i zaključi da ovo je mjesto s malo vedrih dana, da rijeke isparavaju maglama, vode sivi i žuti glib ostavljaju. Lica izblijedješe, nestao je sjaj u njihovim očima, a oblaci su bijeli, bjelji da bjelije ne može zamisliti. Čas ovaj, čas onaj trenutak prolaznosti, zahtjev za poznatim ili drugim nepoznatim mjestom, vještina i umijeće pješačenja, polaganiji neki put koji otkriva i snaži prisutnost zemlje. U sobu dopiru strani glasovi; sjene boje zidove … Papirnati zmajevi. Poput ptica, skakuću s grane na granu, i slijeću na pravo mjesto. Bijeli bjelcati, pod strehama. Beskonačnoga li rasipanja! Život boja, mirisi i zvukovi niskog intenziteta, dodiri koji njegovo mršavo tijelo oplahuju. Još jednom je rijeku pregazio, prvo jednu i zatim drugu, i iznenađen zamijetio da neke već bivše obale postoje samo u njegovim slikama. Nema ih, i nikada ih više neće biti! Nestati će svako sjećanje da ikad su postojale. Boja će na papirima izblijedjeti. Nikad nitko ništa neće razaznati. Izvan slikara i njegova siva oka ništa ni postojalo nije. I tko ima volje to provjeriti? Duh istine puše kako i kamo hoće!
Darko Schneider
Iz likovne monografije: Darko Sneider
Monografiju možete naručiti na adresi:
