Četiri mlada rukometaša Siska, Ikasovića, Sorića, Bešića i Babića, povezuje jedno ime.
VAŽNO JE ZVATI SE IVANO!
Iako glasovita kazališna komedija Oscara Wildea “Važno je zvati se Ernest” prati dvojicu mladića, koji koriste lažne identitete i izmišljaju osobu po imenu Ernest kako bi izbjegli društvene obaveze i privukli pažnju žena koje vole u konačnici ipak nema sadržajne sličnosti sa našom pričom, ali govori prije svega o važnosti imena i što ono predstavlja.
Zapravo, znanost je utvrdila kako je osnovni identitetski faktor upravo naše ime. Ponekad imena počinju kao nasumične riječi, ali protokom vremena i kroz život postaju dio naše osobnosti. Pokazalo se, uostalom, kako nas privlače stvari, mjesta i ljudi koji dijele sličnosti s našim imenom.
Priča o četiri sisačka Ivana
I da, tu i počinje naša priča. Priča o imenu Ivano, zapravo o četiri Ivana: Ikasoviću, Soriću, Babiću i Bešiću, o četiri mlada sisačka rukometaša rođenih u razmaku dvije godine, od 2008. do 2010.
Prema službenim podacima Državnog zavoda za statistiku (DZS), ime Ivano u Hrvatskoj nije među najčešćima, ali je relativno često u novijim generacijama i izvedenica je od imena Ivan. Popularnost mu je naglo porasla zadnjih 20-ak godina, osobito u Dalmaciji i priobalju, a ime Ivano nosi nekoliko tisuća osoba u Hrvatskoj.
Dakle, radi se o imenu koje se davalo djeci u ovim našim krajevima Hrvatske u daljoj prošlosti nikako ili vrlo sporadično, jer je ime Ivan isključivo ono kako su se zvali naši preci, pradjedovi, djedovi, očevi… Sve je tako bilo do pojave jednoga genijalca, rukometnoga virtuoza, drukčije vizije i igranja rukometa, ipak sporta broj 2 u Hrvata.
Ali sporta koji često preuzima tron popularnosti od njegova veličanstva nogometa u zimskim mjesecima, u siječnju i veljači, kada se igraju Europska i Svjetska prvenstva ili ljeti kada su održavaju Olimpijske igre. Naravno, riječ je o Ivanu Baliću jednom od naših najboljih rukometaša i sportaša uopće svih vremena.
U svakom Ivanu ima „nešto Balića”
Na pitanje kako su našim junacima priče o četiri Ivana roditelji nadjenuli baš to ime nitko nije u potpunosti negirao vezu s rukometnim idolom, već naprotiv veza je očita.
Ivano Ikasović (2008. godište) kaže kako je mama izabrala ime, svidjelo joj se, nešto kao Ivan i Ivano i onda su se svi složili oko Ivana. – Nisu nikad govorili kako sam ga dobio po nekoj osobi, nego jednostavno bilo im je lijepo to ime. Ali ono vjerojatno ima neke veze i s Balićem, jer je mama uvijek voljela gledati rukomet pa je vjerojatno tako i čula za to ime, kazao je mlađahni Ikasović koji je upisao i nastupe za seniore.
Među seniorima Siska učestalo se pojavljuje i Ivano Sorić (2009.) koji ima kratko, ali slično objašnjenje: – Djed je Ivan, a ima sigurno i nešto Balića u mojem imenu.
Najmlađi od ove četvorice, Bešić (2010.) kao i njegov suigrač Babić (2009.) bili su još kraći, ali i izravniji, jer dobili su ime upravo po Ivanu Baliću!
Veza uspjeha reprezentacije i broja djece u školi rukometa
Iskustveno je dokazano što će posvjedočiti i treneri te čelni ljudi rukometa, kako hrvatskoga tako i našega, sisačkog, kako se najviše djece upisuje u klubove upravo nakon ili za vrijeme velikih rukometnih natjecanja, a ako nam u to vrijeme i reprezentacija uzme medalju, Beatlesi postaju male bebe za naše rukometaše. Pokazalo se to i ove godine nakon Svjetskog prvenstva u Hrvatskoj, Danskoj i Norveškoj te one nezaboravne pobjede protiv Francuza u polufinalu u zagrebačkoj Areni, ali i trnci su još uvijek svježi od dočeka na zagrebačkom Jelačić placu.
Rođeni u godinama dva hrvatska srebra
Nešto slično sugerira i povratak u prošlost naših tek rođenih Ivana. U Norveškoj je 2008. godine održano Europsko prvenstvo, na kojem je predvođena Linom Červarom i dalje harala Balićeva generacija sa Metličićem, Lackovićem, Džombom, Vorijem, Špoljarićem, Dominikovićem i drugima, a ponovno smo se u polufinalu sučelili u rukometnom klasiku sa Francuzima i pobijedili! U finalu smo, na žalost cijele nacije, izgubili od Danaca kao i ove godine.
Godinu dana kasnije Svjetsko prvenstvo održano je u Hrvatskoj s velikim domaćinskim očekivanjima naslova prvaka te izgradnjom velikih dvorana u Hrvatskoj upravo za to prvenstvo. Finale je ponovno bilo klasično – dvoboj Kauboja s Tricolorima. No, iako je išlo sve po planovima do samoga finala pokleknuli smo na posljednjoj stubi.
Osim poraza od Francuza, mnogima je, kada već izgubite, u sjećanju ostalo blisko sučeljavanje glavama Balića i Nikole Karabatića te onaj “lažnjak” i fingiranje dodavanja na centru Igora Vorija prema danskom sucu Pedersenu.
Naravno i tada je bio veličanstven doček za srebrne na središnjem trgu u Zagrebu…
Ali na kraju se ipak vraćamo našim sisačkim rukometašima, rođenim u vrijeme velikih uspjeha hrvatskog rukometa, pravim junacima priče, Ikasoviću, Soriću, Bešiću i Babiću kao i njihovom zajedničkom imenu Ivano te poveznici s legendarnim Balićem.
Slučajnost ili sugestivnost?
Možda je slučajnost, ali više vjerujemo u sugestivnost događaja i likova oko nas. Koliko je samo puta tadašnji omiljeni tv komentator, a danas glasnogovornik (voditelj ureda za odnose s javnosti) HRS-a Drago Ćosić rušio rekorde u decibelima kada je uzvikivao ime „Ivano, Ivano…”
Eh sada… Kada bi se naša sisačka četvorka koja je izabrala baš rukomet kojim se bavi vrlo ozbiljno više od desetljeća primjerice zvala Drago, bilo bi vrlo teško naći neku poveznicu, zar ne? Ali zato je važno zvati se Ivano!
Na fotografijama:
Četiri sisačka Ivana: Babić, Sorić, Bešić i Ikasović
U lipnju 2010. godine Ivano Balić okružen djecom u dvorani OŠ 22. lipnja Sisak
