Valentina Badanjak Pintarić: „Festivalima smo uglazbili prostore naše kulturne baštine“

Dvadeset godina rada u kulturi. Četiri festivala. Gotovo 300 festivalskih koncerata i više od 400 glazbenika i ansambala u festivalskim programima, a sigurno još toliko u okviru drugih manifestacija i događanja. Deseci gradova, sela, crkava, kapela, utvrda i povijesnih lokaliteta. Od Banovine i Hrvatskog Pounja, preko Turopolja, Moslavine i Pokuplja do Like i Jadrana.
–

Kroz Međunarodni orguljaški festival Ars Organi Sisciæ, Zrin Festival, Festival drvenih kapela Sancta Barbara i Like Lika Festival, Hrvatska udruga Ars Organi Sisciæ tijekom dvadeset godina stvorila je jedinstvenu kulturnu mrežu koja povezuje vrhunsku glazbenu umjetnost, kulturnu baštinu, identitet prostora i razvoj publike izvan velikih kulturnih središta.

Festivalski programi održavaju se u prostorima koji nisu samo koncertne lokacije, nego mjesta duboke memorije – u ratom stradalim crkvama Banovine, drvenim kapelama Turopolja, starim gradovima Zrinskih, na povijesnim orguljama, u selima za koja mnogi nikada nisu čuli.

Povodom 20 godina djelovanja Hrvatske udruge Ars Organi Sisciæ razgovarali smo s njezinom osnivačicom, predsjednicom i umjetničkom ravnateljicom Valentinom Badanjak Pintarić o životnom putu, Sisku, festivalima, kulturnoj baštini, potresu, izazovima, upornosti i vjeri da kultura može biti pokretač života čak i tamo gdje se čini da je sve izgubljeno.

 

„MOJ PROFESIONALNI PUT BIO JE SLIČNIJI FILMSKOM SCENARIJU NEGO STVARNOM ŽIVOTU“

Kada danas pogledate iza sebe – dvadeset godina Hrvatske udruge Ars Organi Sisciæ – što prvo osjećate?

Prvo osjećam zahvalnost. I iskreno čuđenje da je sve ovo uopće moguće.

Kada sam pokretala prvi festival 2007. godine, nisam mogla ni zamisliti da će iz toga nastati četiri festivala, više stotina koncerata i umjetnika te velika kulturna mreža koja danas povezuje Banovinu, Hrvatsko Pounje, Turopolje, Moslavinu, Pokuplje, Liku – gotovo cijelu Hrvatsku.

 

U okviru festivalskih programa Hrvatske udruge Ars Organi Sisciæ do danas je održano gotovo 300 koncerata, od čega čak 110 u okviru Međunarodnog orguljaškog festivala Ars Organi Sisciæ, našeg najstarijeg festivalskog projekta. Na programima je sudjelovalo više od 400 umjetnika i ansambala iz Hrvatske i inozemstva, ali i brojni pjesnici, književnici, znanstvenici, glumci i drugi umjetnici.

Bliska suradnja sa skladateljem Miroslavom Miletićem, urodila je potpunim popisom njegovih djela koji je i danas referentan, a surađivala sam I prijateljevala s još jednim doajenom naše kulture – svestranim umjetnikom I velebnim čovjekom Ljubom Stipišićem Delmatom na njegovim knjigama, među kojima izdvajam Anima Delmaticu u kojoj sam pisala uvode u svih 14 vidova života Dalmatinskog čovika.

U okviru festivala producirala sam nekoliko nosača zvuka snimljenih na orguljama Sisačke biskupije od kojih su neke zauvijek izgubljene u potresu. Spajala sam umjetnike u međunaronde ansamble poput Musica Maxima koji je izveo jedinstveni vizionarski projekt – zvučnu kupku (Sisak, 2018.) uz gongove, tibetanske zdjele, drombulju, keno flaute, didgeridoo, afrički bubanj, školjke i video ili koncerta u špilji u Topuskom.

Lani je naš ciklus koncerata povodom 1100. obljetnice Hrvatskog Kraljevstva odabran od strane Ministarstva kulture i medija RH te smo realizirali programe od Hvara, preko Ljubljane do Osijeka.

Uz to, godinama sam organizirala i Koncertnu sezonu Grada Siska, mnogobrojne cikluse, koncerte i kulturna događanja u Zagrebu, a umjetnički sam savjetnik koncertne sezone u Zaprešiću.

Ne znam ni sama koliko sam ukupno koncerata organizirala. Svakako veliki broj.

Ali iza tih brojki zapravo stoji nešto puno veće – jedan potpuno nevjerojatan životni put.

Često kažem da je moj profesionalni put bio sličniji nekom filmskom scenariju nego stvarnom životu. I danas mogu samo biti zahvalna kamo me sve vodio.

 

Vaša priča zapravo počinje u Sisku?

Da, i Sisak je duboko ugrađen u sve što danas radim.

Rođena sam Siščanka, rodila sam dvoje Siščana i moja veza sa Siskom nisu samo ulice i zgrade nego cijeli jedan unutarnji svijet – Kupa, djetinjstvo, prijatelji, uspomene, glazba, učitelji, ratne godine i osjećaj da živite na drevnom mjestu gdje se susreću različiti svjetovi i kulture.

U Sisku se osjećaju slojevi povijesti, rijeka, industrije i različitih identiteta. Upravo je to oblikovalo i mene.

Ali istovremeno, vrlo rano sam osjetila koliko kultura u manjim sredinama može biti krhka.

 

Nakon studija muzikologije vratili ste se u Sisak s idejom da razvijate kulturni život grada?

Da. Vratila sam se puna energije i ideja.

Obilazila sam redom sve nadležne sa zamislima što i kako napraviti. Kratko sam radila u Domu kulture Kristalna kocka vedrine, gdje sam pokrenula pjevačku skupinu sa srednjoškolcima, organizirala Dane glazbe Miroslava Miletića i pokrenula Koncertnu sezonu Grada Siska, a već tada planirala i orguljaški festival.

S vremenom se pokazalo da se moje ideje mogu najpotpunije razvijati kroz samostalne projekte i festivalske programe.

U mojoj glavi koncertna sezona grada bila je jedna priča, a međunarodni festival sasvim druga. Tako su nastale dvije udruge – Musica Sisciae i Hrvatska udruga Ars Organi Sisciæ.

Ne iz komfora, nego iz potrebe da se različite programske ideje razvijaju jasno, odgovorno i dugoročno.

Počeci nisu bili jednostavni. Radili smo s vrlo skromnim sredstvima, s mnogo entuzijazma i osobnog angažmana. Godinama sam, uz pomoć suradnika i prijatelja, sudjelovala u svemu – od osmišljavanja programa i komunikacije s umjetnicima do plakatiranja i organizacijskih detalja na terenu.

Jedne večeri vidio me pokojni Damir Kukuruzović kako na rolama obilazim grad i plakatiram. Kasnije je tu priču često pričao kao primjer upornosti i predanosti.

Sjećam se i naslova jednog od mojih prvih intervjua: „Koncertni ured još samo njezin san“.

Danas na to gledam s osmijehom, jer su upravo ti prvi koraci pokazali koliko snažna može biti ideja kada iza nje stoje ljubav prema glazbi, rad i vjera da kultura može promijeniti život grada.

 

Kasnije ste sudjelovali i u osnivanju Koncertnog ureda Sisak?

Da. Suradnja s Koncertnim uredom Varaždin i Varaždinskim baroknim večerima dovela je do osnivanja Koncertnog ureda Sisak, koji se razvio iz udruge Musica Sisciae.

Vjerovala sam da Sisak dobiva važnu platformu za razvoj koncertne djelatnosti i glazbenog života.

Iako sam bila idejna začetnica te ustanove, nisam preuzela ravnateljstvo, nego sam radila kao producentica. Organizirali smo koncerte, razvijali publiku, dovodili vrhunske umjetnike i stvarali temelje za dugoročniji koncertni život grada.

To je bilo dragocjeno iskustvo koje mi je pokazalo koliko su za razvoj kulture važni kontinuitet, suradnja i jasna vizija.

Kasniji razvoj okolnosti usmjerio me prema daljnjem radu kroz Hrvatsku udrugu Ars Organi Sisciæ i festivalske projekte koji su s vremenom prerasli lokalne okvire.

Danas na to razdoblje gledam kao na važnu etapu u profesionalnom i osobnom sazrijevanju – etapu iz koje su izrasli mnogi programi, suradnje i ideje koje i danas žive.

 

Koliko su Vas ta iskustva oblikovala?

Puno.

Danas mogu reći da su me godine rada u kulturi naučile strpljenju, ustrajnosti i vjeri u dugoročne procese.

Nije uvijek bilo jednostavno, ali upravo su me zahtjevne okolnosti potaknule da razvijem drukčiji način rada – samostalan, fleksibilan i usmjeren na stvaranje konkretnih programa, čak i onda kada uvjeti nisu bili idealni.

Iz toga sam naučila da se velike stvari često pokreću malim koracima, osobnom odgovornošću i spremnošću da se krene prvi.

U jednom trenutku postalo mi je jasno da, ako želim da se nešto dogodi, moram okupiti ljude, otvoriti prostor suradnji i sama pokrenuti proces.

Upravo tada Hrvatska udruga Ars Organi Sisciæ počinje prerastati lokalne okvire i povezivati sve širi krug umjetnika, prostora, publike i partnera.

Hvala Bogu, nikada na tom putu nisam bila sama. Cijela mreža ljudi, umjetnika, prijatelja i suradnika utkala je dio sebe u sve ove festivale.

 

„SVE JE POČELO OD JEDNIH ORGULJA“

Međunarodni orguljaški festival Ars Organi Sisciæ bio je prvi projekt udruge?

Da. I sve je zapravo počelo fascinacijom jednim instrumentom.

U Župnoj crkvi sv. Marije Magdalene u Selima kod Siska nalaze se prekrasne povijesne orgulje češkog baroknog majstora Joannesa Janacheka iz 1777. godine.

Orgulje su bile restaurirane povodom 230. obljetnice župe i meni je bilo gotovo nezamislivo da takvo blago ostane poznato samo lokalno.

 

Osjećala sam da ga treba predstaviti svijetu.

Znala sam i da festival odmah mora imati ozbiljan umjetnički kredibilitet.

Tako sam završila u Alkmaaru u Nizozemskoj.

Danas ta priča zvuči gotovo nevjerojatno.

I meni danas zvuči pomalo ludo.

Znala sam da profesor jedne moje kolegice orguljašice, Reitze Smits, pripada samom vrhu europske orguljaške scene pa sam tijekom 2006. odlučila osobno otići do njega.

Došla sam u Alkmaar i ispričala mu priču o našim „malim orguljicama“ u Selima i ideji da ih međunarodno predstavimo festivalom.

Na moje veliko iznenađenje bio je iskreno dirnut cijelom pričom i pristao doći za vrlo skroman honorar, dok je putne troškove pokrilo Veleposlanstvo Kraljevine Nizozemske.

Taj prvi koncert bio je prekretnica.

Već sljedeće godine festival dobiva podršku Ministarstva kulture i medija RH, a kasnije, nakon obnove Sisačke biskupije, program se širi na povijesne orgulje cijele biskupije s ciljem njihove obnove i zaštite.

Danas je Ars Organi Sisciæ kulturni brand ovoga kraja koji poznaju doajeni europske orguljaške scene.

Možda je još nevjerojatnije to što smo festival održali međunarodnim čak i tijekom pandemije i izolacije. Koncerte pod okriljem Ars Organi Sisciæ prenosili smo uživo iz crkava i katedrala u Beču, Parizu i Eichstättu, a pratila ih je publika diljem Europe i svijeta.

 

 

„ZRIN NIJE SAMO MJESTO. ZRIN JE SIMBOL.“

Posebno mjesto među Vašim festivalima ima Zrin Festival.

Zrin Festival za mene ima vrlo duboku emocionalnu i identitetsku dimenziju.

Zrin nije samo mjesto. Zrin je simbol.

Simbol hrvatske povijesti, junaštva, stradanja i dugo prešućivane memorije.

Zrin je rodno mjesto Nikole Šubića Zrinskog, prostor koji je obilježio hrvatsku i europsku povijest, ali istovremeno i prostor strašne tragedije iz Drugoga svjetskog rata kada je mjesto praktički izbrisano.

Ideju pokretanja Zrin Festivala dao je tadašnji predsjednik udruge Edmund Andler Borić, a podržala sam je jer sam osjećala da se o Zrinu govori premalo i pretiho. Tome je išao u prilog I izostanak pomoći od strane svih nadležnih godine uoči 450. obljetnice bitke pod Sigetom i junačke pogibije N. Š. Zrinskog. Ipak, mi smo prevarili cijeli sistem i jednostavno pokenuli 1. Zrin festival koncertom na Zrinu u okviru  9. Ars Organi Sisciae 2015. godine.

To su hrvatske priče koje žive u našoj kolektivnoj svijesti zato što su istinite, važne i duboko ukorijenjene u identitet prostora. O temama partizanskih i komunističkih zločina u javnosti se često govori teško, oprezno i uz snažne ideološke reakcije. Smatram da se i o tim bolnim dijelovima povijesti mora moći govoriti dostojanstveno, argumentirano i bez etiketiranja.

Odluka da o tim temama govorim otvoreno nije uvijek bila jednostavna, ali vjerujem da je važna.

Zrin Festival nikada nije bio samo niz koncerata. Od početka sam ga zamišljala kao multimedijski festival koji će povezati glazbu, povijest, knjige, izložbe, dokumentarne filmove i kulturu sjećanja.

Volim onu rečenicu iz Zbornika Zrin koju sam preoblikovala za festivalski kontekst:

 

„ZRIN je simbol. Spomen naše slave, junaštva i stradanja.“

Ta simbolika posebno je snažno odjeknula 2020. godine kada je u okviru Zrin Festivala održan prvi koncert u ovom dijelu Europe nakon lockdowna.

Nakon potresa i promijenjenih okolnosti na sisačkom području postalo je jasno da na ovom području ne mogu opstati oba festivala financirajući se iz istih, vrlo skromnih izvora. Osim toga, festival se već počeo širiti na druge prostore povezane sa Zrinskima.

Tako je nastala ideja da Zrin Festival preraste lokalne okvire i počne promovirati cjelokupnu baštinu Zrinskih u Hrvatskoj.

Danas se festival održava na području četiriju županija i povezuje stare gradove, utvrde, crkve i prostore duboko povezane s identitetom obitelji Zrinski.

To je ogroman posao. Ne samo organizacijski nego i emocionalno.

Ali mislim da je važno da takvi projekti postoje.

 

 

„FESTIVALIMA SMO UGLAZBILI KAPELE I PROSTORE“

Često govorite da ste festivalima „uglazbili prostore“. Što to znači?

To znači da smo glazbom vratili život prostorima u kojima prije nas gotovo nitko nije održavao koncertne programe.

U velikom broju crkava i gotovo svim drvenim kapelama prije naših festivala nikada nisu nastupali vrhunski glazbenici niti su ti prostori bili dio ozbiljnog koncertnog života.

A riječ je o nevjerojatnoj kulturnoj baštini.

Punih deset godina pokušavala sam pokrenuti Festival drvenih kapela kroz razne manje programe u okviru postojećih festivala, ali pravi trenutak dogodio se tek kada sam, zahvaljujući podršci Grada Velike Gorice, konačno 2019. godine mogla realizirati samostalni festival.

Tada ljudi još često nisu ni znali što se krije iza tih drvenih pročelja.

Izvana su lijepe, ali prava čuda nalaze se unutra – oslikani drveni interijeri, oltari, posebna akustika i toplina prostora.

Danas su kapele tijekom festivala pune publike i često ne mogu primiti sve zainteresirane.

Festival drvenih kapela Sancta Barbara izazvao je ogroman interes publike. U čemu je njegova posebnost?

Tajna je upravo u kapelama.

One su potpuno jedinstvene.

Svaka od njih mali je svijet za sebe. Nastajale su iz duboke potrebe čovjeka za skladom, ljepotom i duhovnošću.

To nisu turističke kulise nego živi prostori identiteta koji svjedoče geniju našega čovjeka.

Kada sam se preselila u Veliku Mlaku, nekoliko kuća dalje od prekrasne drvene kapele sv. Barbare, osjetila sam da je došlo vrijeme za realizaciju ideje koju sam dugo nosila u sebi.

A onda se dogodilo nešto nevjerojatno – festival je probudio ogroman interes javnosti za tradicijsku drvenu arhitekturu Turopolja, Pokuplja i Sisačko-moslavačke županije.

Ljudi su počeli dolaziti iz Zagreba, s mora i iz inozemstva. Počeli su gledati te prostore drugim očima.

I tada sam dobila potvrdu da kultura zaista može biti pokretač života.

 

 

„LIKA JE PROSTOR TIŠINE, SLOBODE I DUBOKE SNAGE“

Like Lika Festival možda je Vaš najosobniji festival?

Na neki način jest.

Like Lika Festival nastao je iz moje duboke fascinacije Likom – njezinom prirodom, prostorom, ljudima, tišinom i gotovo mitskom snagom toga kraja.

Dio mojih korijena vezan je uz Liku i uvijek sam osjećala posebnu emocionalnu povezanost s tim prostorom.

Lika je istovremeno prekrasna i surova. U njoj postoji posebna tišina i osjećaj slobode koji čovjeka ili potpuno odbije ili ga zauvijek veže uz taj kraj.

Kada sam pokretala festival 2021. godine, željela sam pokazati da Lika nije samo prostor prolaska prema moru ili stereotipa o praznini i kršu, nego prostor iznimne kulturne, povijesne i prirodne vrijednosti.

Like Lika Festival od početka povezuje glazbu, prirodnu baštinu, povijesne prostore i identitet Like.

Koncerti se održavaju u crkvama, prirodnim ambijentima, povijesnim lokalitetima i manjim mjestima snažnog karaktera i atmosfere.

Posebno mi je važno što festival nije nametnut prostoru, nego iz njega prirodno raste.

Mislim da publika to osjeća.

Ljudi koji dođu na festival ne dobiju samo koncert nego dožive cijeli krajolik – planine, kamen, mirise, tišinu, nebo i osjećaj prostora koji je danas u Europi sve rjeđi.

I upravo zato vjerujem da Lika ima ogroman potencijal za razvoj kulturnog i održivog turizma.

Ne kroz masovnost i betonizaciju, nego kroz autentičnost.

 

Like Lika Festival zapravo je nastavak iste ideje koja povezuje sve moje festivale – da kultura može vratiti život prostorima koji se često doživljavaju kao rubni ili zaboravljeni.

I da glazba, na jedan duboko emotivan način, može iscjeljivati i ljude i prostore koji su stoljećima krvarili.

 

 

„KULTURA JE ČESTO POSLJEDNJE ŠTO OSTANE KADA SVE DRUGO NESTANE“

Koliko su rat, pandemija i potres promijenili Vaš rad?

Duboko.

Velik dio prostora u kojima djelujemo nosi iskustvo ratnog razaranja. Na Banovini su uništene brojne crkve i povijesne orgulje neprocjenjive vrijednosti.

A onda je došao potres.

Ljudi su izgubili domove, crkve su bile oštećene, orgulje izvan funkcije, publika raseljena.

Ali upravo tada kultura je dobila još dublji smisao.

Koncerti više nisu bili samo kulturni događaji. Ljudi su dolazili jer su trebali osjetiti da život nije nestao.

Sjećam se kako me prije jednog koncerta u Petrinji Dubravko Palanović pitao što da kaže glazbenicima koji se boje novih potresa. Rekla sam mu: „Recite im da ću i ja biti s njima u crkvi.“

Kako ih drukčije utješiti?

Mislim da tada najviše shvatite koliko umjetnost može biti važna.

Vrlo rano krenuli ste s internetskim prijenosima koncerata.

Da, i to nam je tijekom pandemije doslovno spasilo festivalski život.

Kada smo krenuli s live-stream prijenosima koncerata, gotovo nitko to nije radio ozbiljno. Ali ja sam silno željela da ljudi vide te prostore i osjete njihovu atmosferu.

Kasnije se pokazalo da smo bili među rijetkima koji su potpuno spremno dočekali vrijeme kada je kultura morala prijeći online.

Naši koncerti počeli su dolaziti do publike diljem svijeta.

Posebno nas je iznenadio interes japanske publike pa je Japan Croatia Society postao službeni medijski partner festivalske sezone za Japan.

To je bila svojevrsna glazbena razglednica iz kraja koji je stradao, ali još uvijek živi.

„KULTURA NIJE LUKSUZ. ONA JE UVJET OPSTANKA.“

Svi Vaši festivali već dvadeset godina imaju slobodan ulaz. Zašto Vam je to toliko važno?

Zato što sam od početka vjerovala da kultura mora biti dostupna svima.

Kada smo pokretali prve festivalske programe na Banovini i u manjim sredinama, bilo mi je potpuno nezamislivo da netko ne može doći na koncert zato što nema novca za ulaznicu.

Naši festivali nastajali su upravo u prostorima koji su često bili gospodarski i društveno ranjeni – nakon rata, kasnije i nakon potresa, u krajevima iz kojih se ljudi iseljavaju i gdje kulturnih sadržaja gotovo da nema.

U takvim sredinama kultura ne smije postati privilegij.

Zato je slobodan ulaz od početka bio jedan od temeljnih principa rada Hrvatske udruge Ars Organi Sisciæ i svih naših festivala.

Naravno da to organizacijski i financijski nije jednostavno. To znači stalnu borbu za sredstva, natječaje, partnere i podršku.

Zato sam posebno zahvalna Ministarstvu kulture i medija Republike Hrvatske koje već dugi niz godina prepoznaje vrijednost naših programa i kontinuirano ih podržava. Bez takve podrške bilo bi gotovo nemoguće održavati ovako opsežne i produkcijski zahtjevne festivale, pogotovo u manjim sredinama i prostorima izvan velikih kulturnih centara.

Veliku važnost imaju i podrške županija, gradova, općina, turističkih zajednica, župa, lokalnih zajednica i brojnih suradnika koji su tijekom godina rasli zajedno s festivalima.

A možda je najveća nagrada upravo publika koja nam se vraća već dvadeset godina.

Na naše koncerte dolaze djeca, studenti, umirovljenici, obitelji, ljudi koji možda nikada prije nisu bili na koncertu ozbiljne glazbe.

Posebno me veseli kada nakon koncerta netko kaže: „Nikada nisam slušao orgulje uživo“ ili „Nikada nisam bio u ovoj kapeli, a živim u blizini cijeli život.“

Tada shvatite da kultura stvarno može mijenjati način na koji ljudi doživljavaju vlastiti prostor.

I možda upravo zato svi ti koncerti imaju posebnu atmosferu – jer ljudi osjećaju da su dobrodošli.

 

„KULTURNA BAŠTINA MOŽE POSTATI POKRETAČ RAZVOJA“

Vaši festivali danas snažno povezuju kulturu i kulturni turizam.

Da, ali ne na površan način.

Nikada nisam željela da kulturna baština postane samo kulisa za fotografiranje ili brza turistička atrakcija bez sadržaja.

Ono što pokušavamo stvarati jest održivi kulturni turizam koji proizlazi iz stvarnog razumijevanja prostora i njegova identiteta.

Kulturna baština sve više postaje pokretač razvoja naših krajeva.

Kada ljudi dođu na koncert u drvenu kapelu, u Zrin ili u neko malo mjesto Banovine, oni ne dolaze samo poslušati glazbu. Oni upoznaju krajolik, povijest, lokalne ljude, gastronomiju i cijeli jedan prostor koji možda nikada prije ne bi posjetili.

Zato danas sve više razmišljamo o festivalskim rutama i povezivanju kulturne baštine u jednu širu priču.

Mislim da Hrvatska upravo u tome ima ogroman potencijal.

 

„GLAZBA JE POSTALA MOJ NAČIN BORBE“

Ovih je dana završeno jubilarno, 20. izdanje Međunarodnog orguljaškog festivala Ars Organi Sisciæ. Kakvi su Vaši dojmovi nakon velikog jubileja?

Još uvijek se dojmovi polako slažu.

Kada nešto traje dvadeset godina, onda jubilej nije samo još jedno izdanje festivala nego trenutak u kojem čovjek zastane i osvijesti koliko je toga prošlo – koliko prostora, ljudi, koncerata, putovanja, borbi, neizvjesnosti, ali i nevjerojatnih trenutaka ljepote.

Ovogodišnji Ars Organi Sisciæ za mene je imao posebnu emocionalnu težinu upravo zato što je pokazao kontinuitet svega što smo gradili tijekom dva desetljeća.

Festival se danas održava na prostoru nekoliko županija, okuplja vrhunske domaće i međunarodne umjetnike, ima svoju publiku, prepoznatljiv identitet i međunarodnu vidljivost, ali ono što me možda najviše veseli jest činjenica da nije izgubio svoju izvornu ideju i toplinu.

I dalje se koncerti održavaju u autentičnim prostorima kulturne baštine. I dalje publika dolazi zbog glazbe i prostora zajedno.

Ovogodišnje festivalsko geslo „Zvukovi svjetla i nade“ možda najbolje opisuje cijeli put Ars Organi Sisciæ.

Nakon rata, pandemije i potresa bilo je trenutaka kada se činilo da je gotovo nemoguće nastaviti. Ali upravo tada glazba je dobila još dublji smisao.

Posebno sam sretna što je publika i ove godine sjajno reagirala na programe – od velikih koncertnih večeri do intimnijih programa u manjim prostorima.

To pokazuje da smo tijekom godina uspjeli stvoriti publiku koja razumije i voli ovakav koncept festivala.

Nakon Ars Organi Sisciæ slijede Zrin Festival i Festival drvenih kapela Sancta Barbara?

Da, praktički odmah nastavljamo dalje.

Već 30. svibnja počinje 12. Zrin Festival, koji će se ove godine održavati do 19. lipnja na prostoru četiri županije – Sisačko-moslavačke, Karlovačke, Međimurske i Primorsko-goranske.

Ovogodišnje izdanje posebno je važno jer obilježavamo velike obljetnice povezane s obitelji Zrinski – 470 godina od Sigetske bitke Nikole Šubića Zrinskog, 405 godina od rođenja Petra Zrinskog i 400 godina od rođenja Ane Katarine Zrinski.

Festival će ponovno povezati glazbu, povijest, poeziju, stare gradove, utvrde i prostore koji nose duboku memoriju hrvatske povijesti.

Nakon toga slijedi Festival drvenih kapela Sancta Barbara, koji će se održavati tijekom srpnja u prekrasnim drvenim kapelama Turopolja, Pokuplja i Vukomeričkih gorica.

Taj festival ima jednu potpuno posebnu atmosferu.

Ljudi često ostanu zatečeni kada prvi put uđu u te male drvene prostore i čuju vrhunske glazbenike u tako intimnom ambijentu.

Mislim da upravo ti festivali najbolje pokazuju ideju kojom se vodimo već dvadeset godina – da kultura ne pripada samo velikim centrima, nego da može snažno živjeti i u prostorima koji se često doživljavaju kao rubni ili zaboravljeni.

„POJEDINAC MOŽE POKRENUTI LAVINU“

Nakon svega što ste prošli – što Vas danas još uvijek pokreće?

Vjerojatno upravo ljubav prema tome što radim.

Naravno da je bilo trenutaka umora, razočaranja, borbe i osjećaja da je sve preteško.

Ali najljepše od svega je raditi posao koji voliš.

Onda je sva muka i trud zapravo za gušt.

I možda je upravo to razlog zbog kojeg sve ovo traje već dvadeset godina.

Jer festivali nisu nastali iz komercijalne logike nego iz stvarne potrebe da se sačuva ono što nestaje i da se ljudima vrati osjećaj povezanosti s vlastitim prostorom, kulturom i identitetom.

Danas, nakon svega, još uvijek vjerujem isto što i na početku – da kultura može mijenjati ljude, vraćati život prostorima i povezivati ono što se činilo nepovratno izgubljenim.

A dok god postoji ta mogućnost, postoji i razlog da nastavim dalje.