Sveta Lucija potječe iz Sirakuze na Siciliji. Živjela je u 3. st.
Prema legendi njezina je majka bolovala od neizlječive bolesti pa ju je Lucija nagovorila da pođe na grob sv. Agate u Kataniju. Ondje se Luciji ukazala sv. Agata rekavši joj da će joj majka ozdraviti, a da će ona podnijeti teške muke. Lucija je sve imanje razdijelila siromasima. To je rasrdilo mladića za kojega je bila zaručena, te on prijavi vlastima da je prigrlila kršćanstvo. Bila je ustrajna u vjeri te je vojnicima naređeno da je odvedu. Premda je bila svezana užetima i upregnuta u jaram volova nisu je mogli pomaknuti s mjesta. Tada je upravitelj naredio da je spale, ali je vatra nije ni dotaknula. Na koncu je jedan od vojnika izboo bodežom u vrat i ona je umrla. Prema legendi jedan je od Lucijinih prosaca bio zanesen ljepotom njezinih očiju te se nikako nije mogao smiriti.
Bojeći se da njezine oči ne bi mladića navele na zlo, Lucija ih je sama sebi iskopala i poslala mladiću. Zadivljen Lucijinom vjerom i mladić je postao kršćaninom.
Od Sv. Lucije do Božića je dvanaest dana. Tada se intenziviraju priprave za Božić. U Hrvatskom zagorju pučki je naziv za taj dan Lucinje. To je posljednji dan kada se u tanjur ili drugu posudu stavlja i svaki dan vodom zalijeva pšenica za božićnu svijeću. Ta će pšenica do Badnjega dana izrasti i služit će kao božićni ures ili će se u nju staviti božićne svijeće.
U hrvatskoj narodnoj tradicijskoj kulturi sv. Lucija se povezuje s očima, vidom i ženskim ručnim radom.
U Hrvata u Bosni i Bačkoj bilo je zabranjeno na taj dan plesti, presti, tkati, vesti, šivati, prati odjeću. U Kreševu taj dan nisu radili kovači-vignjari, slaveći sv. Luciju radi očinjega vida i da ih Bog po njezinu zagovoru sačuva od ćoravosti. Taj dan bila je i sveta misa koju su služila tri svećenika za vignjare kovače.
U Slavoniji se uz taj blagdan vezivao običaj žeravica po kojem su djevojke proricale vrijednosti svojega ručnoga rada u sljedećoj godini, tako što su izvana na tanjuru unosile žeravicu, pa ako pritom ne bi ništa spalo s tanjura, bio bi dobar znak.
Ponegdje je žensko čeljade u tanjuru ili loncu unosilo žeravicu u kuću plašeći djevojčice ako ne budu dobro radile ručne radove.
U sjeverozapadnim hrvatskim krajevima na taj su se dan pekla kukuruzna peciva bez soli i masti, a svatko ih je morao jesti, kako bi se očuvao od bjesnoće.
Djevojke su na taj dan ispisivale trinaest ceduljica s imenima mogućih ženika, zalijepile bi ih i svako jutro po jednu bacale u vatru. Na Badnjak bi spalile dvanaestu, a s preostale (trinaeste) pročitale bi ime mladoženje.
Bunjevačke djevojke i mladići svaki bi put vraćajući se kući sa zornice namjerno gubili po jedan listić, a na Badnjak bi s preostaloga pročitali ime izabranice ili izabranika. Neke djevojke bi jednu od ceduljica ostavljale praznu, pa ako bi upravo ta ostala zadnja, to je značilo da se djevojka neće udati.
Dvanaest dana od sv. Lucije do Božića nazivani su Lucini dani. U Ivčević Kosi kod Perušića se po tim danima proricalo vrijeme u idućoj godini. Isto je i u zapadnoj Hercegovini.
U Splitu se vjerovalo da sv. Lucija donosi darove siromašnima.
U kaštelanskom su se kraju točno u ponoć palile maškule i kad bi se čuo njihov pucanj počela bi zvoniti crkvena zvona. “Dici bi sv. Luce nosila darove u bičvicu il’, ako nisu bila dobra: šibu, kapule i luga. Sveta Luce je dolazila noću na “tovarčiću”, a djeca bi već dan ranije ispred vrata ostavljala vode i trave za tovara. Darovi su bili: suhe smokve, orasi, mendule, komad kotonjate. Od Sv. Lucije pa do Božića skupljala su se drva na kojima je trebalo ispeći pršurate. U Zlarinu su djeca uvečer pred spavanje stavljala čarape pod jastuk očekujući da će im sv. Luca u njima ostaviti darove.
U Tomašincima kod Đakova uoči Svete Lucije selom je obilazila Baba Luca. Bio je to, po pravilu, maskirani muškarac koji je na vatralju nosio vatru kako bi zločestoj djeci i djevojčicama koje nisu naučile kačkati, opekao prste.
U Gdinju na Hvaru i danas se kaže: Sveta Luce drvarica, do Božića dvanaest Danica.
Foto:narodni.net
