Kada spomenemo Dubrovnik, prvo što nam pada na pamet su zasigurno slavne zidine, turistički kruzeri, Igre prijestolja, Ratovi zvijezda ili pak šetnja Stradunom. Sve nas to dovodi do jednog zaključka – Dubrovnik je uistinu poseban grad i s razlogom izaziva divljenje mnogih. No, takav nije postao preko noći ili unazad par godina kada je postao jedna od top svjetskih destinacija. Njegova posebnost seže daleko u prošlost, kada se stvarala povijest koja ga je oblikovala u biser Jadrana, kako ga danas zovemo.
Kao i nekolicina drugih dalmatinskih gradova na istočnoj obali Jadranskog mora, Dubrovnik se razvio na temeljima isprepletene antičke i slavenske tradicije. Prema novijim podacima, na dubrovačkim hridinama se već u kasnorimsko doba nalazilo naselje Ragusium, koje u 7. stoljeću naseljavaju Slaveni dajući mu novo ime – Dubrovnik. Moramo spomenuti i povijesno mišljenje koje govori kako grad nisu osnovali Slaveni, već romansko stanovništvo. Naime, u 7. stoljeću dolazi do provale Avara koji ruše antički grad Epidaurum (danas Cavtat) čije se stanovištvo daje u bijeg te zaklon pronalazi na dubrovačkim hridinama, nekih desetak kilometara sjeverno od porušenog antičkog grada. No, ono što sa sigurnošću možemo reći je to da su se dva naselja (romansko i slavensko) ujedinila u 12. stoljeću u jedinstveni Dubrovnik.
Poznato je da su Jadranom željeli gospodariti brojni narodi i vladari. Tako u drugoj polovici 9. stoljeća imamo navalu Arapa kojoj su se Dubrovčani, usprkos dobro utvrđenom gradu i jakoj mornarici, mogli oduprijeti jedino tako što su u pomoć pozvali Bizant i cara Bazilija I. koji šalje svoju flotu. Time započinje bizantska prevlast na istočnoj obali Jadrana, uključujući i Dubrovnik.
Tijekom prvih stoljeća svojeg postojanja, zahvaljujući pomorstvu i trgovini, Dubrovnik se razvio u važno središte na Mediteranu. Sklapao je ugovore o slobodnoj trgovini, a dobivao je povlastice čak i od srpskih, bosanskih i humskih vladara. Tome u prilog ide i činjenica kako je papa Grgur V., 1022. godine, Dubrovačku biskupiju uzdignuo u nadbiskupiju. Takav razvoj Grada je uvelike smetao Veneciji koja je tu prevlast željela za sebe. Usprkos brojnim odupiranjima, Mletačka ga je Republika uspjela osvojiti 1205. godine, nakon što je osigurala prevlast nad Dalmacijom uz pomoć križarske vojske tijekom Četvrtog križarskog rata.
Dubrovčani su bili primorani priznati mletačku vlast koja je sama birala kneza i nadbiskupa kako bi što bolje kontrolirala Grad. Takvo upravljanje rezultiralo je nezadovoljstvom građana što je nerijetko prelazilo u sukobe, no bez većeg uspjeha. To je trajalo sve do 1358. godine kada je hrvatsko-ugarski kralj, Ludovik I. Anžuvinac, konačno porazio Veneciju (koja se odrekla Dalmacije). Iste je godine Dubrovnik priznao Ludovika I. za svoga kralja, a on je im je potvrdio državnost i samostalnost grada. Tada započinje ono najslavnije razdoblje dubrovačke povijesti – doba Republike.
Tada je u samom gradu živjelo od 5 do 10 tisuća stanovnika (vlastela i pučani), dok je čitavo područje Republike brojilo do 45 tisuća. Njome je vladala vlastela, a sam teritorij se prostirao od poluotoka Pelješca sve do Boke kotorske. O granicama Dubrovačke Republike svjedoče i poznate Stonske zidine koje su im služile za obranu. U samom gradu obnovljen je Knežev dvor, a sredinom 15. stoljeća sagrađena je i atraktivna kula Minčeta.
U vrijeme dok se Europa odupirala osvajačkim pretenzijama Osmanskog Carstva, u 15. i 16. stoljeću, Dubrovnik je bio prisiljen sklopiti savez sa Carigradom te je tako osigurao svoje granice od napada neprijatelja, a što je najbitnije, dobio je mogućnost trgovanja ogromnim teritorijem Osmanskog Carstva.
Jedna od najvažnijih gospodarskih grana bila je proizvodnja te trgovina solju. S obzirom da je to bilo glavno sredstvo trgovanja na Balkanu, Dubrovnik je imao jednu od vodećih uloga. Sve dok im Osmanlije to pravo nisu ograničili te se Dubrovačka Republika morala okrenuti novim tržištima poput trgovine prerađenom kožom, voskom, vunom, srebrom itd. U vrijeme Sulejmana Veličanstvenog, Dubrovnik je bio glavni posrednik u nabavi talijanske robe Osmanskom Carstvu. No, iako je Republika održavala korektne odnose s Carigradom, ona se potajice nadala velikom preokretu i kršćanskoj pobjedi, što se i dogodilo Velikim ratom za oslobođenje krajem 17. stoljeća.
O velikoj Dubrovačkoj Republici govori činjenica kako je ona bila prva država u svijetu koja je pravno priznala, tada još mlade, Sjedinjene Američke Države. To je vrijeme kada nastaje i velebna crkva Sv. Vlaha kojeg Dubrovčani kao zaštitnika štuju još od 10. stoljeća. Republika je dala brojne znanstvenike i književnike poput Ruđera Boškovića, Ivana Gundulića i Marina Držića te se istaknula kao kulturno središte. Iako značajem velika, Dubrovačka Republika nije bila vječna. Ukinuta je 1808. godine, nakon što se predala francuskoj vlasti u vrijeme Napoleonovih ratova.
Izvor: I.P.
Foto: I.P., Unsplash.com, Wikipedia
