Nakon dugo vremena našla sam se s prijateljicom na kavi. Ona radi kao medicinska sestra u smjenama, a i ja imam svoje, često puta nepredviđeno radno vrijeme…i tako. Rijetki su susreti.
Napokon smo sjele u naš kafić i otpočele dugo očekivani razgovor. Pričale smo o vlastitim životima, obiteljima, svojim interesima. Potom je na rad došao i posao. Obje smo se složile da je to ono što nam je često prepreka u vremenu koje želimo provesti s obitelji, prijateljima, ali istovremeno i prilika radimo ono što volimo. Često se potvrđuje da je rad s ljudima težak. Obje radimo izravno s ljudima i svjesne smo kako je nemoguće uvijek svima udovoljiti.
Sjetila sam se incidenta od prije nekoliko dana. Porječkala sam se s kolegicom i čitav dan sam bila ljutita i napeta. Tek na kraju dana sam shvatila da je ono što sam učinila loše, ali također sam znala da ću uvijek tako reagirati dođe li do slične situacije. Čini mi se da ne mogu protiv same sebe? Ili?
Tada je svoju priču započela moja prijateljica. Bio joj je naporan dan, od samog jutra je bila u žurbi, skoro je zaspala te zakasnila na posao, cijelo jutro se natezala sa svojim kolegicama… sve u svemu, dan je išao nizbrdo. Vrijeme je, prema njoj, teklo mukotrpno sporo. Minute su se razvlačile ne dopuštajući da grozan dan završi.
Brzo je odrađivala svoj posao. S osmijehom na licu ušla je u bolesničku sobu i upitala pacijenticu kako se osjeća. Odgovor koji je dobila od plahe onemoćale žene iznenadio je nju, ali i mene: „Onako kako jedino i mogu biti u ovom trenutku. Ali sestro, moram vam nešto reći, meni je najveći poklon kada vi uđete u sobu i nasmiješite mi se“.
Povjerila mi se kako toga dana više nije skidala osmijeh s lica. Sve ono loše je nestalo u trenu dok je Sunce obasjalo do tada tmurni dan. Tek nekoliko sekundi razgovora bilo je dovoljno da se sve ono ružno zaboravi.
Kao netko tko dobro poznaje moju prijateljicu, predivnu osobu i medicinsku sestru, do sitnih detalja sam si mogla predočiti njezin umiljati osmijeh i razumjeti koliko je mogao značiti bolesnoj ženi. Znam koliko je značio meni kad mi je bilo teško.
A obzirom da je nježna duša, mogla sam razumjeti koliko su pak njoj značile riječi izrečene iskreno, iz srca. Prekrasne riječi……
Riječi često imaju jak utjecaj na nas. One su najsnažnije oružje koje ljudi posjeduju. One mogu napraviti rane koje prodiru u dušu i tijelo dublje od onih fizičkih, nanesenih oružjem, ali one također iscjeljuju, podižu, blagoslivljaju. One poput mističnog melema mogu izliječiti ono neizlječivo i učiniti tmuran dan jednim od najljepših.
To sam naučila slušajući priču moje prijateljice.

Foto: Pixabay