Kao simbol ljudske arogancije i želje za konačnom pobjedom čovjeka nad prirodom, Titanic već više od stotinu godina ne prestaje biti predmetom istraživanja, ali i divljenja. Naručen od strane britanske kompanije White Star Line, a napravljen u Belfastu, u poznatom brodogradilištu Harland & Wolf, ovaj prekooceanski putnički brod uistinu je bio primjer najmodernije tehnologije početka 20. stoljeća ili tzv. Progresivnog doba.
Ekonomski i gospodarski uzlet Sjedinjenih Američkih Država potaknuo je veliki migracijski val iz Europe u Zemlju Mogućnosti, a ujedno i prekooceansku utrku brodskih kompanija u što bržem i sigurnijem prelasku Atlantika. Titanic je nastao kao odgovor na konkurentnost svih ostalih prekooceanskih brodova toga doba i slovio je kao izuzetno kvalitetno napravljen, gotovo nepotopiv. Iako je naglasak bio na luksuzu i što ugodnijem putovanju putnika prve klase, najveću zaradu u prekooceanskim putovanjima ipak je donosila treća klasa — pojedinci i obitelji koji su svakodnevno napuštali svoja osiromašena ognjišta te odlazili trbuhom za kruhom.

Na svoje prvo putovanje, Titanic je isplovio 10. travnja 1912. godine, iz Southamptona u Engleskoj prema New Yorku, kamo je trebao stići u srijedu ujutro, 17. travnja. No, kao što to dobro znamo, njujorška luka ga nikad nije dočekala. Brod je u noći s 14. na 15. travnja udario u santu leda te potonuo u sjevernom Atlantiku, prilikom čega je stradalo više od 1500 putnika i članova posade, a tek je 714 preživjelo, većinom pripadnika prve klase.
Među njima se nalazilo i trideset Hrvata (putnici 3. klase), od kojih je tragediju na oceanu, preživjelo samo troje; Mara Osman-Banski iz Vagovine kraj Čazme, Nikola Lulić iz Konjskog Brda, općina Perušić te Ivan Jalševac iz Topolovca koji je, nama koji dolazimo iz Siska i okolice, zasigurno najpoznatiji, a možda i jedini poznati preživjeli. No, uz njega je putovalo još dvoje iz naše okolice — Josip Draženović iz Hrastelnice te Ivan Stanković iz susjednog Galdova koji, nažalost, tragediju nisu preživjeli. Svo troje se na Titanic ukrcalo u Cherbourgu, francuskom lučkom gradiću na obali Normandije, dok se ostatak hrvatskih putnika ukrcao u Southamptonu.

Ivan Jalševac, koji je tada imao 29 godina, spasio se tako što se popeo u čamac za spašavanje broj 15, nakon što je skočio u ledeni bezdan Atlanskog oceana čija je temperatura te noći iznosila -2° C. Po dolasku u SAD, Ivan se u društvu prijatelja Franca Karuna uputio u Galesburg (savezna država Illinois). No, na kraju se ipak vratio u rodni Topolovac. Umro je 1945. godine u 63. godini života.

Kao što je ranije navedeno, Ivan Stanković (33) i Josip Draženović (33) nisu bili te sreće. Ivanovo tijelo nikada nije pronađeno, a ako i jest, nije identificirano. Josipovo tijelo je pronađeno te identificirano na temelju putovnice koje je imao uza sebe. Osim osobne isprave, njegovo sivo zeleno odijelo sadržavalo je još i lulu, nešto novca (25 američkih dolara i 5 austro-ugarskih kruna) te krunicu. Pokopan je na moru, s palube broda Mackay-Bennet, unajmljenog isključivo s teškim ciljem pronalaska tijela žrtava koja su ostala plutati na mjestu potonuća. Josip je iza sebe ostavio ženu i djecu kojima je kasnije dodijeljena odšteta za njegovu smrt.

Kažu da nas Hrvata ima posvuda, a o tome svjedoči i činjenica kako je Carpathia, brod koji je prvi stigao u pomoć, a ujedno i pokupio sve preživjele, plovio na relaciji New York — Rijeka (tada Fiume), a velik broj mornara na njemu činili su upravo Hrvati.

Iako predmetom brojnih rasprava, teško je reći je li se tragedija mogla izbjeći. No, jedno je sigurno — događaj je bio splet bizarnih i nevjerojatnih okolnosti; oceanska noć bez daška vjetra, obasuta zvijezdama, najveći brod svojega vremena udara u santu leda te postupno tone nešto više od dva sata uz zvuk violine. Najtužnije od svega (ali možda i najutješnije) je činjenica da hipotermija odnosno izuzetna pothlađenost tijela uzrokuje zatajenje organa, tako da je velik broj putnika svoj život završilo toneći u miran san, kao svojevrsna suprotnost izuzetno tragičnom događaju koji je obilježio početak 20. st., u samo predvečerje Prvog svjetskog rata.

Izvor: I.P., Encyclopedia Titanica