Jednostavnost likovnog prikazivanja u slikarstvu Slave Striegla djeluje odista začudno. Striegl, naime, bez suvišnih poteza, takoreći urođenom lakoćom, izvodi većinu svojih likova i kompozicija, odnosno životinja, pejzaža, aktova, portreta i mrtvih priroda. No otkud izvire ta lakoća kojom su prožeta njegova djela, a koja u nama izaziva osjećaj blage ushićenosti? Odgovor je naizgled banalan. Striegl je bio istinski umjetnik, jer je mislio, stvarao i živio iz same slikovnosti odnosno likovnosti, a ne iz neke spram likovnosti izvanjske, heteronomne pozicije. Štoviše, za svakoga istinskog slikara, kao što je bio i Striegl, temeljni smisao bivanja, postojanja, življenja, kao i temeljna duhovna nastrojenost i odnos spram realnosti, proizlazi iz potrebe, čak svojevrsne nužnosti, pretvaranja, prevođenja kako unutrašnjeg tako i izvanjskog svijeta u sliku i slikarsko djelo. Moć proizvođenja slike i njezina materijalizacija je, može se reći, tajna likovne umjetnosti. Dočim umijeće oblikovanja likovnog materijala spada u tajnovitosti umjetničke duše.
Stoga bi se, polazeći od prethodno naznačenoga smisla likovne umjetnosti i stvaralaštva, moglo, također, ustvrditi kako Strieglovi slikarski motivi ne proizlaze isključivo iz njegove emocionalne vezanosti uz sisački ambijent, već možda znatno više iz njegova prepoznavanja likovnih zakonitosti upravo u tim motivima. Dakako, srođenost, uronjenost u sisačku ambijentalnost Strieglu je samo olakšala izabiranje vlastitih slikarskih motiva. Drugim riječima, Strieglovi primjerice pejzažni akvareli nemaju specifičan ugođaj ‒ jednu skoro strieglovsku auru ‒ zbog toga što prikazuju nama poznate predjele, nego ponajprije zato što su slikarski, likovni elementi na tim slikama posloženi sukladno ustrojenosti Strieglova umjetničkog duha. Likovnošću posredovan duhovni ugođaj nekoga slikarskog umjetničkog djela proizlazi iz posebnosti likovnog izraza, tj. izričito je uvjetovan individualnim shvaćanjem slikarstva i umjetničkim senzibilitetom. Strieglova slikarska djela su, dakle, objektivacija njegova umjetničkog duha, a ne tek puki prikaz neke predmetnosti. Tu se, otprilike, nahodi i razlika između čisto likovnog aspekta i predmetno-prikazivačkog aspekta umjetničkog djela koja nam pri gledanju umjetničkih djela počesto može promaći. Međutim, to ne znači da je asocijativni, “idejno-smisaoni” moment u slikarstvu nevažan, nego samo da bez estetskog, slikarsko-likovnog momenta nema niti asocijativnog momenta. Radi se samo o tomu u kolikoj je mjeri u nekome djelu prisutan likovni, a u kolikoj semantički, idejni, nelikovni element, odnosno u kakvome su odnosu ti elementi.
Na vodilji razlikovanja onog likovnog i nelikovnog dolazimo u okružje, uvjetno kazano, mogućnosti razlikovanja između likovne figuracije i likovne apstrakcije koja je, po našem sudu, izuzetno važna za smisleno pristupanje Strieglovom umjetničkom opusu. Tako primjerice povjesničar umjetnosti F. Gavrilović na sljedeći način određuje Strieglovo stvaralaštvo: “Striegl se opirao ekstrovertiranoj apstrakciji i kolorizmu općenito koji su u hrvatskoj umjetnosti iznimno značajni i tradicijski (zbog mediteranskog kulturnog kruga) i zbog niza vrhunskih umjetnika koji su u njoj stvarali. Također, nije se pronalazio niti u sjevernjačkom, tjeskobnom patosu. I jedna i druga odbojnost, čini se, proizlaze iz njegova senzibiliteta. Volio je detalj više od cjeline, dojam više od priče, jednu vrstu osjećaja stalnosti više od izazova.” (Feđa Gavrilović: Slavo Striegl ̶ veličanstveni slikar detalja, Riječi, 3-4, Sisak 2012, str. 61).
Strieglova slikarska sklonost spram detalja i dojma neizravno ukazuje i na uravnoteženost njegova karaktera, odnosno osebujnu skromnost koja zazire kako od pretjerane introvertiranosti, tj. tjeskobne zagledanosti u sama sebe tako i od pretjerane ekstrovertiranosti, tj. uživanja u stalnome sebeočitovanju. Čini se da je upravo takva, slikovito kazano, sretno ustrojena duša svojevrsna konstitutivna pretpostavka i Strieglova likovnog izraza koji se, naime, očituje kao stvaralačko nastojanje za povezivanje apstrakcije i figuracije. Po svemu sudeći, likovna je životnost i iznimnost Strieglova slikarstva rezultat specifične, “poluapstraktne”, umjetničko-duhovne pozicije iz koje je umjetnik stvarao većinu slikarskih djela. Usput rečeno, na sličan je način stvarao, primjerice, i veliki umjetnik Paul Klee. Striegl na svojim slikama, u slikarskom mediju, posebice putem pomno izvedenih detalja, nastoji izgraditi određenu atmosferu, duševni ugođaj, odnosno izazvati određeni dojam u gledatelju. Ugođaj i dojam imaju dakle za Striegla presudnu umjetničku važnost, pa on zato pri izvođenju crteža, kao konkretno-predmetne figuracije koja već po samoj sebi implicira neki nelikovni smisao, nastoji pomoću komponiranja, slaganja (apstraktnih) detalja naglasiti likovno-estetski moment i time ublažiti utjecaj onog nelikovnog.
Ne dovodeći, ipak, u pitanje objektivitet odnošaja izvanjske i unutrašnje prirode, odnosno, (“umjetničko-estetske”) duševnosti kao apstraktnog svijeta osjećaja i tvarno-predmetne, na lik i figuraciju upućene, izvanjske prirode, Striegl je u mnoštvu svojih djela uspio postići svojevrsno izmirenje iskonskoga prijepora između ljudske duševnosti, kao vazda tekućeg svijeta emocija, žudnji, predodžbi, misli i tjelesnosti ili tzv. prirodne stvarnosti, kao tvarne protežnosti. Time je pokazao kako je upravo umjetnost ona duhovno-stvaralačka djelatnosti koja na “realan način”, tj. u djelu, može nadići prijepornosti duše i tijela. Duboka potreba za izmirenjem unutrašnjeg i izvanjskog svijeta, kao osebujna nužnost njegove naravi, Strieglu očito ne dopušta da se potpuno prepusti niti čisto apstraktnom slikarstvu, ni zavodljivoj privlačnosti figurativno-predmetnog slikarstva. Striegl je naime, između ostaloga, svojom umjetničkom intuicijom dokučio da spoznaja umjetničke istine uključuje kako emocije, dojam, ugođaj, tako i refleksivnost.
Tako, primjerice, slika pod nazivom Ribič, koju čak možemo shvatiti i kao svojevrsni autoportret, možda ponajbolje prezentira Strieglovo slikarstvo i Striegla kao umjetnika, jer svojim kako likovno-kompozicijskim tako i značenjskim naznakama u bitnome očituje umjetnički duh Slave Striegla. Prikaz, uvjetno kazano, “ribiča” Striegla u sjedećem položaju, sa zatvorenim očima, zrači meditativnom mirnoćom i nenametljivom blagošću, dok u prvome planu živahno “iskače” riblje tijelo. Između ribiča i ribe je “apstraktna” praznina. Štoviše, riba kao da samu sebe “nudi” ribiču, dočim ribič istodobno ̶ iz ugođaja zagledanosti, zadubljenosti u vlastitu unutrašnjost ̶ dobrohotno dopušta da mu se riba potpuno slobodno “pokazuje”. Drugim riječima, ribič/slikar Striegl ne lovi i ne napada bića, stvari, nego pušta da mu slobodno pristupe jer, zapravo, jedino na takav način može istinski, odnosno umjetnički, doživljavati izvanjski realitet. Produktivni umjetnički doživljaj svijeta pretpostavlja, stoga, estetski stav ili estetsko zrenje kao sposobnost za krajnje predano unutrašnje motrenje određenoga osjetilnog sadržaja, a okončava se objektivacijom u estetskom predmetu, tj. umjetničkom djelu.
Zaključno valja reći da je Slavo Striegl zasigurno veliki hrvatski umjetnik. Upravo zato pred svim poštovateljima Strieglova slikarstva stoji zadatak i obveza da relativno skromnu upoznatost hrvatske javnosti s njegovim stvaralaštvom ubuduće znatno poveća, pojača i proširi.
(Tekst je prethodno objavljen u: Riječi, 3-4/2018)
