O tome kada počinje i završava srednji vijek, postoje brojne rasprave. No, uzmemo li u obzir opće prihvaćeni vremenski okvir, tada ovo razdoblje počinje padom Zapadnog Rimskog Carstva 476., a završava Kolumbovim otkrićem Amerike 1492. godine.
Kada govorimo o srednjovjekovnom čovjeku, bitno je naglasiti kako je on mogao doći iz jedne od ove tri glavne skupine — oni koji ratuju (plemstvo), oni koji mole (svećenstvo) te oni koji rade (seljaštvo). Bez obzira na geografski položaj, činjenica je da je seljaštvo činilo većinu u svim zemljama Europe. Iako ih je bilo najviše, posjedovali su najmanje zemlje te je velika većina radila na tuđim posjedima, obrađujući zemlju za gradske, feudalne ili crkvene vlasti. Tek je malen broj seljaka ostao nezavisan te kasnije bio u mogućnosti dobiti status nižeg plemstva (npr. u hrvatskim zemljama). Njihov razvoj, značajke i pravni status možemo pratiti kroz sve etape srednjeg vijeka, od ranog, preko razvijenog do kasnog. Neupitno je da se srednjevjekovno društvo dalmatinskog zaleđa razlikuje od onog koje se razvilo na zelenim pašnjacima Britanskog otočja, ali sličnosti u svakodnevnom životu itekako postoje.

No, jedan tipičan srednjovjekovni seljak, vezan uz feud, je svoj dan započinjao tako što se budio već oko 3 sata ujutro. Kako bi bio što spremniji za cjelodnevni rad na polju ili kao član dvorske posluge svoga gospodara, doručkovao je gustu povrtnu juhu (pottage) i crni kruh, često i kašu napravljenu od žitarica. Meso je na seljačkom jelovniku bila uistinu rijetka pojava. Nešto češće su konzumirali perad, ali samo one kokoši koje su bile toliko stare da nisu više mogle nesti jaja. Osim što su na brizi imali nešto mršave peradi, seljaci bi skupljali te konzumirali jaja ostalih ptica, poput labudova i vrabaca, što je nama (barem većini) to danas nezamislivo. No, s onime što su pili se itekako možemo poistovjetiti. Naime, seljak je često konzumirao pivo, ali i ono nije bilo toliko kvalitetno kao ono što se dostavljalo u dvorce.

Svakodnevna odjeća mu se sastojala od obične košulje, opasane kožnim remenom te kratkih vunenih hlača i tajci, dok je na nogama imao kožne cipele ili čizme. Tijekom hladnijih godišnjih doba, na sebi je nosio i vuneni ogrtač ili kaput koji je sezao sve do koljena. Odjeća je bila izrazito gruba, a tek su si neki mogli priuštiti nešto finiji podstav. Žene su nosile dugačke haljine preko kojih je išla tunika bez rukava. Boje njihove odjeće nisu bile odviše zanimljive. Prevladavali su smeđi, crni, sivi i crveni tonovi.

Sami su izrađivali alate za rad, a rad na poljima im se sastojao od oranja, kopanja, sijanja, žetve i svega onoga što spada u obradu zemlje. Na zemlji su radili 2-3 puta tjedno, od rane zore do kasne večeri, kada bi im ostalo svega nekoliko trenutaka za obiteljsko druženje. Stanovali su u jednostavnim kućama napravljenim od drveta te obloženima glinom, a krov često pokriven slamom. Kuće nisu bile velike, tek od svega dvije prostorije. Jedna je služila kao štala, a druga kao prostor za život, a pod obje prostorije je činila dobro utabana zemlja. Na Mediteranu su se kuće uglavnom izgrađivale od kamena.

Osim odraslih, u poljoprivrednim poslovima su sudjelovala i djeca, dok su oni najmanji bili zaduženi za brigu o životinjama. To bi im bila jedina obaveza jer škole kao takve nije bilo niti je naglasak bio na pismenosti. Kako kaže jedan povjesničar, dovoljno je bilo moći prebrojati životinje o kojima su se brinuli.
Ukoliko bi obolio, seljak se prvo obraćao redovnicima koji, osim molitve, su bili izrazito vrsni u sakupljaju i upotrebi ljekovitih trava. Osim redovnika, tu bi se našao poneki apotekar koji je, osim savjeta i pripravaka, često izvodio manje kirurške zahvate ili pak porađao djecu.
Životni vijek srednjovjekovnog čovjeka bio je oko 50 godina, s time da su seljaci, zbog lošijih uvjeta, živjeli pet do šest godina manje. Pola populacije bi umrlo prije navršavanja 20. godine te su iz tog razloga srednjovjekovni ljudi bili relativno mladi. Bili su tjelesno niži od današnjeg čovjeka; muškarci u prosjeku 172, a žene 159cm. Siromašniji dio populacije, mahom sve seljaci, su bili niži od pripadnika plemstva.
Kada spomenemo srednji vijek, često pomislimo na lošu osobnu higijenu što je, zbog vremena i mogućnosti u kojima su živjeli, često i bio slučaj. No, nije sve bilo opet tako crno — srednjovjekovan čovjek je koliko toliko držao do sebe. Posebice nakon izbijanja epidemije kuge, sredinom 14.st. Tada su ljudi povezali kako se bolesti često prenose i lošom higijenom.
S obzirom da nije mogao uživati u blagodati mirisnih kupki, seljak se morao zadovoljiti običnom vodom. Umivali bi se svako jutro, a imali su i naviku pranja ruku prije jela. Ponajviše jer se pribor za jelo nije tako često koristio. Zubi su se prali tako što su se trljali pepelom, mirisnim travama, grančicama drveta ili tkaninom. No, jedini lijek za pokvareni zub bilo je njegovo vađenje.

Vjera (ponajviše katolička) od velikog je značaja za život srednjovjekovnog čovjeka, bio on plemić ili seljak. Stoga je nedjeljom svatko bio oslobođen rada, kako bi se odmorio te imao vremena za Svetu Misu. Osim toga, imali su vremena za posjetiti središte nekakvog obližnjeg grada ili sela te pogledati predstavu putujućih glumaca ili sudjelovati u festivalima. Ples i pjesma im nije bila strana, a za zabavu često su išli u ribolov ili pak igrali šah.

Mnogo se toga još može reći o životu srednjovjekovnog seljaka te njegovom društvenom položaju, obvezama plaćanja poreza, itd. No, bez obzira živio li on na području današnje Francuske, Skandinavije ili Hrvatske, njegova svakodnevica je bila gotovo identična; patio je i veselio se na isti način.

Izvor: I. P.
Foto: pixabay, publicdomainpictures.net