Zorka je bila mlada žena, majka djevojčice koju je ostavila kod kuće kako bi u bolnici rodila svoje drugo dijete. Spletom raznih nesretnih okolnosti iz te se bolnice nije vratila, ni ona, ni beba koju je rodila.
Velika je tuga slomila cijelu obitelj, osobito njezinu majku koja se nikada nije oporavila od gubitka. Kao djevojčica, često sam joj donosila cvijeće uz čestitke za praznik svih žena, a ona bi na to uvijek počela strašno plakati. Nisam shvaćala ništa od toga dok nisam porasla. Jednom me mama zamolila da to više ne radim. Naime, baš uoči spomenutog praznika, toj starici, a svi u našoj obitelji smo je zvali „majka“ ,dogodila se ta neizmjerna tragedija.
U vrijeme tragedije, moja mama je bila trudna sa mnom i pričala mi je kako se strašno bojala poroda. To je povjerila liječnicima i sestrama kad je došla roditi, objasnivši im zašto se toliko panično boji.
Pričala mi je da me rodila u prostoriji s puno liječnika, okružena svom mogućom pažnjom. Sve je to lijepo, ali ja nikad nisam upoznala omiljenu tetu Zorku.
Jasno je da našoj „majki“ više nikada nisam nosila cvijeće, zapravo ni za koji datum. No od tada sam puno jasnije razumjela to što je često plakala dok bih je ja češljala, dok smo razgovarale, kad bi mi s puno ljubavi spremala omiljeni doručak ili iz slame vadila mirisne jabuke koje je uvijek čuvala za mene….
Ugasila se poput svijeće jednog hladnog dana. Mislim da je tada napokon našla mir.
Moje sjećanje na sve drage ljude koji su “otišli”, a osobito ovih dana, uvijek počinje i završava upravo ispričanom pričom koja je zauvijek promijenila i obilježila moju obitelj.

Foto: pixabay