Nedavno sam naišla na priču koju sam već prije čula. Govori o čovjeku koji je sanjao neobičan san. U društvu Isusa šetao je obalom mora. Tijekom zajedničke šetnje, na svodu su se redali prizori njegova života. U svakom prizoru vidio je otiske dva para nogu u pijesku. Jedan par bio je njegov, a drugi Isusov.
No, primijetio je da se u pijesku često vide tragovi samo jednih nogu. Razmišljao je dugo i zaključio nešto, za njega, vrlo zbunjujuće. Otisak jednog para nogu pripadao je onim trenutcima koji su mu tijekom života bili izuzetno teški i jedva ih je preživio.
To mu je bilo gotovo neshvatljivo. Zar ga je Isus tada ostavio? Gdje su otisci Njegovih nogu?
Brojne nedoumice prolazile su čovjekovom glavom. Na kraju se odvaži i upita Isusa gdje je bio kad mu je bilo najteže? Toliko mu se molio i pouzdavao u moć Njegove zaštite i pomoći.
Čovjek nije mogao zamisliti da ga je Isusu tada ostavio sama.
Isus se blago nasmiješi i reče:
“Dragi prijatelju, ja tebe toliko volim da te nikada ne bih ostavio, pogotovo kad bi me za pomoć molio!
Kada ti je bilo najteže, kad si bio na kušnji i u nevolji – ondje gdje ti vidiš otisak samo jednog para nogu – bio sam ti najbliže. Ono nije otisak tvojih, nego mojih nogu. Tada sam te na svojim leđima nosio.“
I sigurno je bilo tako. I sami se sjetimo trenutaka kada smo mislili kako je kraj svega, nema izlaza i ne možemo dalje. Sjetimo se kako nas je tada nešto naprosto nosilo. Netko nam je pomogao da iz najtežih situacija izađemo najjači, pobjednici. Isus je pomogao.

Foto: Pixabay