„Znaš, ja ti na djecu gledam kao na suhe spužve, a učitelje, roditelje i odgojitelje doživljavam poput tekućine pune znanja. Što nam pružaju, to upijamo.“

Opet sam se iznova začudila riječima mlade dame koju sam odgojila i na koju sam beskrajno ponosna.
Došla je kući iz škole i prepričala mi situaciju s jednog sata kad se tražilo njeno mišljenje, a ona ga je izrekla opisujući situaciju s početka školovanja.
„Sjećam se moje osnovne škole. S nama je u razred išao dječak slabijeg imovinskog stanja. Bio je vrlo skromno odjeven i teško se snalazio. Zbog svega toga je svakodnevno bio izložen tihom ruganju od strane nekolicine druge djece.
Bilo je rano proljeće i išli smo u šetnju. Tko god je bio s njim u paru i trebao mu pružiti ruku, navlačio je majicu na ruku kako bi izbjegao izravni dodir s dječakom.
Moja učiteljica je uvijek negodovala zbog toga i osobnim primjerom više puta pokazivala kako treba pružiti dječaku ruku. Nije baš pomagalo kod nekih drugih dječaka iz razreda.
Taj dan, došao je red na mene. Bila sam dječakov par. Odlučno sam stala uz njega i pružila mu ruku kao što bi pravi prijatelj i napravio. Primio je moju ruku i u paru smo krenuli u šetnju.
Još uvijek se jasno sjećam smiješka moje učiteljice. Ne zna se tko je više blistao. Dječak, učiteljica ili ja.
Čak i danas, nakon puno godina, prati me taj smiješak pokazujući mi da uvijek moramo pokazati onu drugu stranu kovanice, onu ljepšu stranu naše osobnosti. Spužva je upila ono najbolje, kao i u priči.
Primjeri koje nam pružaju oni koji nas odgajaju su neprocjenjivi.“
Dirnuta do suza, završila sam čitanje priče moje mlade dame. Bez riječi sam joj se osmjehnula, baš kao onog dana kada sam, kao njezina tadašnja učiteljica, blistala od ponosa i sreće gledajući kako čvrsto drži za ruku dječaka iz našeg razreda.
Ona je moj ponos i najbolji dokaz kako sam odradila „dobar posao“.

Foto: pixabay