Djetinstvo našeg Slave Striegla


 

 


Obitelj Striegl potječe iz Bavarske po Ignacu Strieglu (rođenom u Muglitzu, u Bavarskoj), koji kao dočasnik austrougarske vojske dolazi u Bosnu (vjerojatno oko 1779. godine). Oženio se Agnezom Valenta rođenom 1857. godine u Slavoniji. Obitelj sa svojih prvih troje djece (od desetero rođenih) dolazi poslije 1881. godine u Sisak. Zanimanje Ignaca se mijenjalo (1891. c.kr. vojno opskrbni stražmeštar, 1893. c.kr. podčasnik, 1897. gostioničar i mesar). Uz vojarnu u Lađarskoj ulici u Sisku držao je vojnu kantinu. Ignac je sa sobom donio nekoliko slika Bernharda Striegela, slikara na dvoru cara Maksimiliana, koje su kasnijim seljenjima nestale. Slovio je kao veliki veseljak i brzo je dobio naklonost građana Siska. U Sisku lozu Striegl nastavlja njegov sin Eduard. Vrlo mlad, svojom sposobnošću, sa 26 godina vodi mesarski obrt. Osim toga, kao i njegov otac, poznat je kao vrlo duhovit i pošten građanin. Eduard Striegl, oženio je Julijanu (rođenu Logomer) iz sisačke obrtničke obitelji kolara. Imali su šestero djece. Prvih dvoje, Nacek i Nadica, umiru od meningitisa. Nakon prvog svjetskog rata, kada se otac vratio iz vojske, rođeni su Đurđica 1918. godine, Slavoljub 1919. godine, Mira 1920. godine i Tea 1922. godine.

Na ulazu u mesnicu (prizemlje kuće Striegl – ugao ulice A. u S. Radića i S.S. Kranjčevića u Sisku)

U najranijem djetinjstvu Slavo Striegl odrasta sa sestrama, igra se s njima, “s lutkicama kao curica”. Rasli su samostalno jer je rad u mesnici zahtijevao cjelodnevni angažman oca i majke. Roditelji su ustajali u 4 sata, a radili su do 23 sata uvečer. Zajedničke trenutke obitelj je provodila jedino u vrijeme ručka i večere. Malom Slavi ostalo je tako puno vremena koje do prvih školskih dana provodi u nestašnoj igri s djecom iz susjedstva, u svom velikom dvorištu.

Dvorište obitljske kuće Striegl s mesnicom

U školu polazi nerado, jer draža mu je igra. Po karakteru vrlo nestašan i razigran, u školi je discipliniran i miran. No vrijeme izvan nastave provodi u stalnoj potrazi za novim dogodovštinama: “U školi me se nije ni vidjelo ni čulo, ali sam prvu minutu poslije zvona nestao iz škole.” Svaki dan Slavo je izmišljao nove igre. U jednom razdoblju zanima se za nogomet i otac mu kupuje loptu. Tako u njegovom dvorištu stasaju momci koji kasnije postaju vrsni nogometaši: Jura Sopić i Čobo Sertić, veliko ime Segeste i Viktorije.

Zajedno s prijateljima pučkoškolcima Slavo kreće u igru na sisačka jezerca i grabe. Na Fulinoj grabi lovili su ribu, gradili splavi i igrali se rata. Zimi su u dvorištu gradili brijeg za sanjkanje.
Kao gimnazijalac Striegl počinje lutati Kupom koja postaje njegova velika ljubav. Tu otkriva prve rane jutarnje šetnje, sisačku maglu i mulj, drveće i čamce, lopoče, ptice i ribarenje.

Sa sestrama: Tea, Mira, Slavi i Đurđa Striegl, Sisak, 1937.

Shvativši sinovljevu ljubav prema rijeci otac mu kupuje čamac i tada počinje Slavin nerazdvojan život s Kupom, Savom i Odrom, a lutanje po rijekama postaje svakodnevno.
Kako bi spriječio Slavinu skitnju izvan škole otac “na koštu” uzima nekoliko siromašnih mladića (odličnih učenika), u nadi da će utjecati na njega. No on i dalje ostaje sklon svakodnevnim novim izazovima i vragolijama; uvijek ga je nešto privlačilo avanturizmu: od vožnje bicikla na jednom kotaču, skakanja padobranom s visine od pet metara, do hodanja po krovu. Nedjeljom, kada su roditelji odlazili u posjete i na zabave okreće se i većim vragolijama: primjerice, s balkona na susjedni prozor postavlja cijev dugu šest metara, da bi ju na visini od deset metara prešao poput artista.
U prvom razredu gimnazije otac ga zbog loših ocjena budi u 4 sata kako bi radio zajedno s mesarskim šegrtima. Nakon kratkog vremena Slavo se ipak odlučuje za školu. “Očev je plan uspio. Šegrti su mi davali najteže poslove, tako da sam ubrzo oca molio da me vrati u školu.”
Već u prvom razredu gimnazije profesor likovnog odgoja Petar Javor otkriva Strieglov talent za crtanjem i potiče ga na slikarstvo dajući mu sve složenije teme. Angažira ga i u likovnom radu izvan škole, a na kraju godine priređuje njegovu prvu samostalnu izložbu u jednoj maloj zasebnoj prostoriji u školi.

PORTRET SESTRE, ulje na platnu (1935.-1938.) 63 X 47 cm

“Jedne zimske večeri 1931. godine, otac, koji je pokazivao dosta sklonosti ka crtanju i umjetnosti, donio mi je sliku saonica u snijegu s upregnutim konjima koju sam olovkom precrtao na papir i ponio u školu u Trećoj ulici. Petar Javor, moj profesor iz likovnog, inače vrstan pedagog, očito nije vjerovao da sam to ja nacrtao, a nije mi to htio reći, već me zamolio da ponovo precrtam sliku, ali s konjima na drugoj strani. Kada sam nakon dva sata uspio, iznenađeni profesor donio mi je smotuljak crtaćih papira i od tada me gotovo tjerao crtati.”

PORTRET MAJKE, ulje na platnu (1935.-1938.) 52 x 34 cm

U trećem i četvrtom razredu gimnazije Slavo Striegl, ponovo na poticaj profe-sora Javora, izrađuje portrete. Tada mu je bilo četrnaest godina. U petom razredu gimnazije slika portrete poznatih osoba: Stjepana Radića, Ante Starčevića i Vladka Mačeka. U isto vrijeme izrađuje i portrete poznatih građana: gradonačelnika, župnika, sisačkih trgovaca… Sva djela radi u tehnici ulja na platnu (otac mu je kupovao platno i boje). Pohvale građana i profesora Javora sve više utječu na Slavin interes za slikarstvo, tako da on u slobodno vrijeme izrađuje portrete očevih slugu i mesarskih pomoćnika. Najviše je, kaže, volio slikati konjušara Ivića i pomoćnika Voju. Često portretira i svoje tri sestre u živopisnim posavskim nošnjama.

PORTRET OCA, ulje na platnu (1935.-1938.) 52 x 34 cm

Uz portrete, raste i Slavin interes za crtanjem životinja. Jer bila je to mesnica i dvorište je bilo puno svega: koza, krava, svinja, konja i peradi. Tada najradije slika očevog Vranca, prekrasnog crnog konja kojem se nitko osim njega nije usudio prilaziti. “Volio sam ga risati”, kaže Striegl, a crtao je i njemu najdraže neobične pijetlove i golubove. Tada nastaju i prve skice seoskih dvorišta sisačkog Boka, Tišine, Palanjka… kada s ocem, jednom tjedno, kolima obilazi njegove poznanike, nabavljajući stoku za mesnicu. Tu su i scene sisačke luke na Kupi gdje su se okupljali lađari, bajeraši i foringaši. Godine 1932. nastao je do sada najs-tariji sačuvani Strieglov akvarel Dereglija.
Sklonost prema umjetničkom oblikovanju pokazuje i događaj iz šestog razreda gimnazije kada Slavo, za Božić, u dnevnom boravku obiteljske kuće radi veliki prizor s tri okićene jelke: planine, rijeke i Betlehem. Od gline izrađuje Svetu obitelj i pedesetak figurica životinja. U sedmom razredu gimnazije, u župnoj crkvi Sv. Križa u Sisku, dobiva zadatak da sagradi Betlehem. Građani su se divili njegovom djelu. U školi, za priredbe i predstave, Slavo izrađuje kulise. Sa sedamnaest godina odlazi na Radićev miting i tamo skicira seljake u narodnim nošnjama, a zatim to prenosi na platno.
Kao i sva djeca iz tadašnjih građanskih obitelji i on je, zajedno sa svojim sestrama, po očevoj želji upisan na satove klavira kod gospođe profesor Šram. Kako nije volio glazbu bježi sa satova, no otac ga prebacuje kod vrlo strogog profesora, gospodina Franje Medrickog, na satove violine. Usprkos svemu, Slavo odustaje. Isto se događa i s plesnim tečajevima. “I dok su moje sestre Đurđa, Mira i Tea oduševljeno odlazile na poduku sviranja kod profesora Medrickog, ja sam zbog ljubavi prema ocu odlazio na satove violine i nakon toga ostajao s majkom Julijanom kod kuće, sve više crtajući.”
Vidjevši Slavine slike i uočivši njegovu sklonost ka crtanju i slikanju razred-nik i profesor povijesti, gospodin Stjepan Rubčić, nabavlja mu literaturu s područja likovne umjetnosti. Knjigu Merežkovskog “Uskrsli Bogovi” (koja je Strieglu i danas jedna od najdražih) daje mu govoreći: “Pazi da to pročitaš jer ću o tome s tobom razgovarati”. Knjiga koja govori o velikanima razdoblja renesanse oduševila ga je: “Dobio sam volju da idem na Akademiju.” “Kada sam ocu rekao da želim ići na Likovnu akademiju u Zagreb, iako su ga mnogi odgovarali da ne daje jedinca u vagabunde, spremno je prihvatio moju odluku. Rekao je, pola u šali, pola u zbilji — ali ljudski, očinski: “Ako ne uspiješ, još uvijek te čeka mesnica!”
Školovanje i djetinjstvo bilo je Slavino najljepše doba. Volio je srpanjske tople noći kada je cijelo ljeto spavao na štaglju, promatrao zvijezde i stvarao snove. I u vrijeme akademskih dana ostao je takav. “Ne smatram se sanjarom, iako stalno živim u svom unutarnjem svijetu.”

Izvor: Monografija Zorana Burojevića – Striegl