U subotu, 22.lipnja, navršilo se točno pet godina od slavlja Mlade mise vlč. Ivice Šimunovića. Velečasni Šimunović „sin“ je budaševske župe bl. Alojzija Stepinca. Cijela župa, ali i mjesto iznimno su ponosni na svoga svećenika Ivicu. Zasigurno je jedan od najvećih događaja u povijesti župe kada iz nje iznikne svećenik. Upravo je mladu župu u Budaševu pripala čast da za desetu obljetnicu postojanja doživi i prvo mladomisničko slavlje.Danas je vlč. Šimunović upravitelj župe sv. Martina biskupa u Martinskoj Vesi. Povodom ove lijepe obljetnice, upravo je vlč. Ivica gost našega portala.

Možete li se za početak razgovora kratko predstaviti našim čitateljima? Tko je Ivica Šimunović, osim što je svećenik i upravitelj župe u Martinskoj Vesi?

Rođen sam 9. srpnja 1989. godine u Sisku. Prve dvije godine svojega života živio sam u mjestu Dolnjaki kod Gline, koje je dio župe sv. Ilije proroka u Maji, gdje sam ujedno i kršten. Zbog ratnih stradanja i progonstva doselio sam zajedno sa obitelji najprije u Sisak, a nedugo zatim smjestili smo se u Budaševu pokraj Siska, gdje sam pohađao osnovnu školu. Svoju prvu pričest i sv. Potvrdu primio sam u župi sv. Mihaela u Preloščici. U Dječačko sjemenište u Zagrebu na Šalati, krenuo sam 2004. godine na sam dan osnutka nove župe bl. Alojzija Stepinca, a zatim nakon četiri godine pohađanja Nadbiskupske klasične gimnazije upisao sam se u Nadbiskupsko bogoslovno sjemenište, gdje sam proveo pet godina pripreme za svećeništvo studirajući teologiju na Katoličko bogoslovnom sjemeništu u Zagrebu. Za đakona sam zaređen na sam blagdan sv. Leona Velikog 10. studenoga 2013. u svojoj rodnoj župi Budaševo po polaganju ruku našeg sisačkog biskupa Vlade Košića, a svoj đakonski praktikum imao sam u župi sv. Petra apostola u Ivanić Gradu. Svećenički red primio sam 14. lipnja 2014. godine u sisačkoj katedrali od našega biskupa Vlade Košića, a svoju prvu sv. Mladu misu sam imao u svojoj rodnoj župi u Budaševu 22. lipnja 2014. Službu župnoga vikara vršio sam isto tako u župi sv. Petra apostola u Ivanić-Gradu, gdje sam proveo ukupno četiri godine. Godine 2017. postao sam upravitelj župe sv. Martina biskupa u Martinskoj Vesi, gdje i danas djelujem kao svećenik – pastir Božjega naroda u ovom hodočašću života.

Kako ste i kada osjetili svećenički poziv? Na koji je način Bog Vama progovorio?

Svećeništvo je dar Isusova Srca, gdje Bog progovara čovjeku u skrovitosti te mu otkriva svoju ljubav i u srce mu usađuje žar nasljedovanja i služenja po kojemu zatim svećenik, kao Božji sluga može potom djelovati, svjedočeći živoga Boga koji je milosrđe. Stoga svaki svećenik ima svoju životnu priču, svoju pustolovinu, gdje je otkrivao kako ga Bog zove da bude njegov sluga te da srcem i životom bude glasnik i suradnik vječne istine. Moja životna pustolovina susreta sa Isusom, koji me poziva da budem njegov svećenik, počela je doslovno od kada znam za sebe, jer već od prvih trenutaka svojega života nosio sam u srcu želju da služim Bogu i ljudima te da budem župnik koji će ljudima posvješćivati koliko je Bog velik i koliko nas sve ljubi. Prvi puta, svoju želju da budem svećenik izrazio sam u drugom razredu osnovne škole kada sam na pitanje što želiš biti kad odrasteš napisao velikim slovima: ŽUPNIK. I ta želja kroz cijelo školovanje bivala je svake godine sve snažnija, do te mjere da sam po završetku škole, odlučio idem u sjemenište, jer osjetio sam u svojemu srcu: Bog to hoće.

Nakon završene osnovne škole, otišli ste u sjemenište. Kakvo je to iskustvo? Kako se dječak od nekih 14 godina osjeća u novoj sredini, odvojen od obitelji? S kojim se to izazovima susreće? Kako su tekli dani i godine u sjemeništu?

Svaka novost je na početku teška, no kad se s Isusom živi, biva sve lakše, jer ako u srcu osjetimo da je to njegova volja, da budeš ono što Isus želi, onda on svojom blizinom pripomaže našu nemoć i naše slabosti, jer tako lijepo kažu sveci da Bog kad zove, On ne zove samo sposobne, nego osposobljuje zvane. Dolaskom u Dječačko sjemenište na Šalati, kao i svima, bilo mi je na početku dosta teško. Najteže mi je pala odvojenost od obitelji, no tada sam počeo više shvaćati da taj križ vodi ka cilju, a to je biti Isusov svećenik. Stoga sam počeo više moliti te za taj svoj križ vapiti Bogu za snagu, jer jedino njegovom milošću moj san može postati stvarnost. Svaka euharistija bila mi je mjesto gdje sam mogao predati Isusu sve, znajući da on najbolje zna odgovore na sva pitanja. Dragi Bog mi je dao malo mudrosti pa ne samo da mi je škola dobro išla, već sam mogao i pomoći svojim kolegama u njihovom studiju. Zbog svega toga sam i svoj studij shvatio kao molitvu i priliku da mogu svojem bližnjemu učiniti neko dobro djelo.

Nakon sjemeništa, nastavili ste školovanje na bogosloviji. Znamo da je studiranje dosta zahtjevno, ali i to da ste oduvijek bili izvrstan učenik. Kako biste opisali Vaše studiranje? Čega se iz tog vremena najradije sjećate?

Nakon završenog sjemeništa i Nadbiskupske klasične gimnazije na Šalati, upisao sam se 2008. u Nadbiskupsko bogoslovno sjemenište u Zagrebu kako bih ostvario svoj san – biti Isusov svećenik. Vrijeme bogoslovije i studija na Katoličkom bogoslovnom fakultetu shvatio sam kao vrijeme rasta u svojoj vjeri, jer rekao bi sv. Bonaventura da se teologija studira na koljenima. Stoga sam nastojao da, proučavajući svete znanosti, naučim najizvrsnije znanje, samog Isusa Krista, iako sam bio svjestan da je to cjeloživotna pustolovina za koju uvijek trebam dati cijeloga sebe. Želio sam je već tada, na početku, graditi na dobrom temelju, da bih zatim mogao iz preobilja svojega srca govoriti ne samo svojim riječima, nego ponajprije svojim djelima. Znam da sam si postavio veliki cilj, ali i danas molim Gospodina, da mi pomogne u njegovom ostvarenju. Najljepše sjećanje iz toga vremena su mi tjedni posjeti svetištu Majke Božje Remetske, gdje sam volio subotom otići nebeskoj Majci, moliti za svoje svećeničko služenje, da budem i uvijek ostanem Isusov svećenik, i to svećenik po njegovu srcu, za što i danas molim žarko te se preporučujem i u vaše molitve. Pred kraj svojega studija, razmišljajući o temi svojega diplomskog rada, ponad ulaznih vrata u Remetsko svetište, vidio sam na latinskom citat sv. Bernarda iz Clairvauxa, cistercita i naučitelja crkve, koji veli: „Siste viator, respice Stellam, invoca Mariam.“ – Putniče stani, pogledaj zvijezdu, zazovi Mariju.“, što me i potaknulo da napišem diplomski rad na ovu temu, no ponajprije da svoj život i svoje svećeništvo predam na poseban način zagovoru nebeske Majke, koja bdije nad nama svojom majčinskom ljubavlju, te uvijek biva pomoćnica nas kršćana u svim nevoljama života, da spoznamo da je naš odmor uvijek u zagrljaju milosti, koje nam dariva samo nebo.

Vrlo mladi ste krenuli putem svećeništva. Jeste li bili jednako odlučni i ustrajni cijelo vrijeme?

Na svakom putu ima uspona i padova, koji nam pripomažu da uvijek spoznamo da je svećenički poziv dar koji Bog udjeljuje na dobro duša, jer jasno nam kaže sv. Augustin: „Prijatelji s vama sam kršćanin, a za vas svećenik“.
No, ja mogu svjedočiti da u svojoj svećeničkoj formaciji, a sada i kao svećenik, nikada nisam posumnjao u svojemu srcu da to nije za mene.
Iako je bilo nekih situacija, zbog kojih mi se svećeništvo činilo kao veliki križ, uvijek sam u srcu osjećao ono što nam Isus kaže u evanđelju po Mateju: „Dođite k meni svi vi izmoreni i opterećeni, i ja ću vas odmoriti. Učite se od mene, jer sam krotka i ponizna srca, jer jaram je moj sladak, a breme lako moje.!“, Osjećao sam da je Isus uz mene kao prijatelj koji me nosi na svojim ramenima te želi da mu povjerim sve svoje brige, poteškoće i slabosti, kako bih i ja spoznao slatkoću križa koji me vodi u nebo te mi otvara predivne mogućnosti otkrivanja smisla da bih mogao pokazivati ljudima ljepotu vječnosti te ih usmjeravati na stazu života koja vodi u nebo.

Svećenik ste pet godina. Kad pogledate unatrag, na sami početak, kako biste dosadašnje iskustvo svoga poziva opisali drugima?

Svećeništvo je ljubav na djelu, koja se očituje svakodnevno u svećeničkom životu i služenju. Stoga nas Isus i zove da njegovu ljubav upoznamo i gledamo u slavlju svetih sakramenata i života u vjeri, da bismo zatim mogli i svjedočiti ne sebe već, njega svim svojim životom. Jednostavno biti svećenik je svaki dan biti s Isusom, da bih ga mogao donositi drugima. Što sam tomu vjerniji, to ću biti bolji Kristov sluga. Zato bih savjetovao važnost molitve, gdje nas Isus sve zove da ga upoznamo, da bismo uronjeni u njegovu blizinu i obasjani svjetlom njegova lica, mogli biti odsjaj njegove ljubavi u svijetu. Stoga i veli sv. Josip Cafasso, duhovnik sv. Ivana don Bosca, da želi biti svet, jer želi što više duša povesti u raj. Stoga je zadatak svećenika biti čovjek za druge, onaj koji je srcem zagledan u Boga. Svećeništvo je predivan poziv, jer nam otkriva čovjeka koji traži Boga, a svećenik ga je pozvan tom konkretnom čovjeku pokazati kao put ka Isusu. Moje iskustvo je da je to predivan poziv, koji sam pozvan živjeti s radošću, o čemu mi svjedoče i evanđelja, to jest Radosna vijest, koja želi radost vječnoga života donijeti do svakoga srca.

U Sisačkoj biskupiji traje godina mladih. Što biste Vi, kao mladi svećenik, poručili mladim ljudima koji su svakodnevno izloženi različitim utjecajima svijeta u kome žive i djeluju? Osobito onima koji možda osjećaju da ih Gospodin zove, a sami su neodlučni i ne znaju što napraviti?

Godina mladih u našoj biskupiji posebno je milosno vrijeme usmjerenosti na mlade, koji su naša sadašnjost i budućnost, a u svojemu životu, kao i svi ljudi, na poseban način traže njegov smisao. Stoga, kao mladi svećenik, kako ste naveli, mladima bih savjetovao da uvijek u svojemu životu budu i ostanu Isusovi prijatelji. Svi znamo kako je u našemu životu važan prijatelj, onaj kojemu možemo sve povjeriti. Istinski prijatelj je pravo blago. A nas sam Isus zove svojim prijateljima, jer nas poziva da dođemo k njemu da bi nam objavio svoju ljubav. Stoga dragi mladi prijatelji, Isus vas voli te želi da u svakoj situaciji života spoznate da vas nikad iznevjeriti neće. On je tu, nama blizu. On nas ne osuđuje zbog naših grijeha, nego nas ljubi. Zato mu povjerimo svoje živote. U svojim nedoumicama, prepustimo se njegovoj mudrosti, da vođeni Duhom Svetim, spoznamo da nam Bog preokreće sve na dobro. Ako te Gospodin zove na duhovni poziv, ne boj se Isusu reći svoj da, jer kada te on pozove na pustolovinu duhovnog poziva, on će ti dati i snage da ostvariš ono na što te poziva. Predaj mu srce u molitvi, da prijateljujući s njime, rasteš u spoznaji Božje volje za tvoj život. Hrabro samo, Isus je s nama.

Svake godine se u Vašoj rodnoj župi u Budaševu obilježava obljetnica Mlade mise. Tako je i danas. Nešto takvo i nije uobičajeno. Kako se rodila ta lijepa ideja?

Svako duhovno zvanje raste u župnoj zajednici, koja ga svojim molitvama prati, jer svećenik je čovjek za druge, koji u zajedništvu Crkve spoznaje ljepotu vjere. Tako i ja na poseban način mogu zahvaliti župljanima župe Budaševo na čelu sa župnikom, koji su od samoga početka željeli obljetnicu moje Mlade mise, slaviti kao dan molitve za Duhovna zvanja u župi, da ne ponestane onih duša koje će Gospodina izbliza slijediti, jer duhovno zvanje se rađa iz zajedništva vjere u župnoj zajednici. Zaista, taj dan svake je godine posebno svečan te se cijela župa uključi u ovo slavlje, koje tako lijepo pokazuje važnost svećeničkog i duhovnog poziva u životu jedne župne zajednice, a time i cijele Crkve. Bogu hvala na ovako lijepoj ideji, koja nas potiče da zahvaljujemo Gospodinu što je velik u svim djelima svojim, a na poseban način i župljanima moje sadašnje župe sv. Martina biskupa, koji isto tako, kao i župljani moje rodne župe prate svojim molitvama sadašnja i buduća duhovna zvanja.

Nakon pet godina svećeništva i iskustva koje sada imate, koja Vam je misao vodilja za daljnje djelovanje?

Misao vodilja za moje daljnje svećeničko služenje sadržana je u Ps 27 koji je dijelom i moje mladomisničko geslo. taj psalam tako lijepo odražava ljepotu naše vjere, koja se ogleda u vječnosti, a na poseban način se uprisutnjuje u svećeničkom služenju, pa bih ga ovdje i želio s vama podijeliti:

Gospodin mi je svjetlost i spasenje:
koga da se bojim?
Gospodin je štit života moga:
pred kime da strepim?
Za jedno molim Gospodina,
samo to ja tražim:
da živim u Domu Gospodnjem
sve dane života svoga,
da uživam milinu Gospodnju
i Dom njegov gledam.
U sjenici svojoj on me zaklanja
u dan kobni;
skriva me u skrovištu Šatora svoga,
na hridinu on me uzdiže.
U njegovu ću Šatoru prinositi žrtve radosne,
Gospodinu ću pjevat’ i klicati.

Slušaj, Gospodine, glas moga vapaja,
milostiv mi budi, usliši me!
Moje mi srce govori:
»Traži lice njegovo!«

Da, lice tvoje, Gospodine, ja tražim.
Ne skrivaj lica svoga od mene!
Ne odbij u gnjevu slugu svoga!
Ti, pomoći moja, nemoj me odbaciti!

Vjerujem da ću uživati dobra Gospodnja u zemlji živih.
U Gospodina se uzdaj, ojunači se,
čvrsto nek bude srce tvoje:
u Gospodina se uzdaj!